Kako do Isusove plaće?

This theological reflection in Croatian talks about the importance of love towards parents and children, and how Jesus asks us to love him even more. It mentions various biblical stories where God promises children to people, and how Jesus asks us to embrace him with love. It also discusses the idea of carrying our own crosses and sacrificing our lives for Jesus. The reflection emphasizes that by receiving Jesus, we are receiving God himself, and this is the central truth of the Eucharist and Holy Communion. Kako do Isusove plaće? Najdublja, naravna ljubav veže nas uz majku i oca, uz mamu i tatu, koji su nam život dali. Ljubav prema roditeljima svetinja je i trajna obveza. A Isus postavlja ideal još više! Dostojna je Isusa ona duša koja još više njega voli. Ljubav prema djeci, prema sinu i prema kćeri, kojima smo život dali, još je veća, snažnija, življa. Roditelj se žrtvuje, poduzima, vodi, spašava. Ljubav prema Isusu, sam Gospodin postavlja još više, iznad toga! Božji čovjek, prorok Elizej, naišao je na uistinu veliku ženu (hebr. iššâ gedolâ) koja mu je priredila pravu misijsku postaju (2 Kr 4,10). Sa svojim mužem napravila mu je gornju sobu kao što će za Posljednju večeru učenici naći gornju sobu (Mk 14,15; Lk 22,12), kao što će se poslije okupiti na postojanu, jednodušnu molitvu za silazak Duha Svetoga (Dj 1,13). Elizejeva je gornja soba malena, ali ima punu opremu. U zahvalu prorok obećava vrhunski Božji dar. Dobit će dijete (2 Kr 4,16). Primila je proroka, dobit će proročku plaću (usp. Mt 10,41)! Primila je Božjega čovjeka, sam Bog obećava joj veliko djelo koje će joj on, Svesilni, učiniti (usp. Lk 1,49). U početcima biblijske povijesti Bog je Abrahamu i Sari obećao sina (Post 17,16). Samsonovoj majci, nerotkinji, Bog je po anđelu obećao čudesno, Bogu posvećeno dijete (Suci 13,5). Ana, izmučena suzama, prisilnim postom, svojom nemoći da govori, nakon svojega zavjeta, uslišana je. Dobila je Samuela (1 Sam 1,20). U Novom zavjetu starac Zaharija sa svojom ženom Elizabetom dobit će dijete, Ivana Krstitelja (Lk 1,57). A sada, evo, prorok najavljuje radost majčinstva. Ugledna, imućna, moćna žena zagrlit će sina. No Isus u Novom zavjetu traži da njega – Boga Sina, Spasitelja našega – s još većom ljubavlju zagrlimo. Štoviše, Gospodin zahtijeva da prigrlimo svatko svoj križ jer ćemo ga jedino tako biti dostojni, primit će nas u svoje zajedništvo (Mt 10,38). Bit će povezan s nama. Ne moramo se čuditi ako je ljudima teško povjerovati u Isusa. Ne moramo se čuditi ako su nam crkve prazne ili ako ljudi napuštaju Crkvu Božju. Pa silna je to i preteška intelektualna zadaća prepoznati i prihvatiti što je baš moj križ! I onda ga strpljivo iz dana u dan nositi. Treba k tome pažljivo motriti i točno vidjeti gdje je Isus tako da za njim mogu ići – ne brzopleto, fanatično pred njim; ne oholo na istoj razini s njime, nego skromno i ponizno za njim, otraga. On, Dobar Pastir, polaže život za svoje (usp. Iv 10,11). O tome i nas poučava: Ako uložiš život za njega, ako svoj život istrošiš i upotrijebiš za Isusa, imat ćeš život (Mt 10,39). Živjet ćeš! Ako sebično samo sebe i svoj ego tražim, onda vlastoručno sastavljam i potpisujem svoju osudu. Nema mi života, nego samo grozničava, zamorna utrka ne bih li kakav časak zadovoljstva ugrabio. Dobro Pavao razrađuje i triput ponavlja: Ako smo primili krštenje, onda smo u Isusovu smrt kršteni (Rim 6,3). Kao što je on na kraju križnoga puta položen u grob, tako smo i mi zajedno s njime ukopani u smrt (Rim 6,4). Umrli smo kao što je on umro (Rim 6,8). Vječni Božji Sin uzeo je na sebe pravu, temeljitu, autentičnu ljudsku smrt. Ali zato da nam pokaže kako je nakon toga po uskrsnuću njegov život nov (Rim 6,4). Cilj nije mrak, grob, rasulo i trulež smrti, nego da nam život bude nov. Matej je bio carinik pa u svom evanđelju s razumijevanjem voli istaknuti i da ćemo dobiti plaću i kolika je naša plaća: je li proročka, je li pravednička. Ako najmanjem od Isusovih učenika, najmanjemu od njegove braće samo čašu vode damo, već smo si osigurali evanđeosku plaću, novost života – Isusov život. Divan je zagrljaj, topao, nježan, srdačan, pun ljubavi kojim će majka Šunamka u naručju zagrliti sina. Ali Gospodin kao da traži da ostavimo roditeljski zagrljaj, i da pustimo dijete iz naručja. Ne čudimo se stoga što ljudi bježe od Evanđelja. Ne mogu ga shvatiti ni prihvatiti. U jednu ruku kidanje obiteljske ljubavi i prema roditeljima i prema djeci (Mt 10,37), a u isti mah – u drugu ruku – gostoljubivo, prijateljsko primanje učenika, primanje proroka i pravednika (Mt 10,40s). Tko to može shvatiti? Ipak, Isusova je tajna tako jednostavna, tako lijepa i tako prodorna. Ako njegova učenika primimo, onda smo njega samoga, našega Ljubitelja i Otkupitelja, primili (Mt 10,40). Ne činite li upravo to, dragi roditelji, kad s ljubavlju kažete »Da« svome djetetu? Ne činimo li upravo to kad radosno i zahvalno zagrlimo svoje roditelje? Ako pak s pažnjom i marom primimo Isusa, kao što je žena iz Šunama primila proroka Elizeja, onda je to još jedan korak dalje. Ako ga primamo, kao što se na vjenčanju muž i žena s najvećom ljubavlju uzimaju da onda kao mama i tata sa svom širinom srca prime u naručje svoga sina, svoju kćer – ako tako činimo, onda – tumači učitelj: onda primamo Oca nebeskoga koji Isusa šalje. Onda Boga samoga ugošćujemo u svom životu, privijamo ga na svoje srce. Pa to je središnja tajna Euharistije! To je istina o svetoj misi i svetoj pričesti!