Isusova pustinja, naša pustinja

Isusova pustinja, naša pustinja Što je danas naša pustinja, o kako je dobro poznajemo! Jesu li to Buča i Mariupolj, izmasakrirani gradovi i ljudi u Ukrajini? Govori li pravo naš analitičar, dok Ukrajinci ginu, mi u Europi financijamo rat Amerike i Rusije? Je li naša današnja pustinja onaj užas prejakih i prekobrojnih potresa u Turskoj, Siriji, pa i opet dalje u Tađikistanu, tisuće mrtvih, milijuni pogođenih, ruševine, bolest, razorene obitelji? Je li pustinja u našoj Hrvatskoj, kad se voditelji naroda i to oni koji pristupaju istom ovom svetom stolu gospodnjem, bogohulno i svetogrdno, čineći grijeh koji u nebo vapje, pred očima svih nas bijesno, besplodno obrušavaju jedni na druge, nadmudrujući se, umjesto da zajednički prionu na ono, što će maloj, ali i predragocijenoj domovini pomoći i što donosi život, ne znaju li da su isto jedno tijelo kristovo? Pustinja je u duši današnjega čovjeka, koji trpi prazninu, besmisao, ovisnost, apatiju i letargiju, a u isti čas promiče politiku zbunjivanja tko je dijete, a tko kućni ljubimac, tko je žrtva, a tko počinitelj, tko muž, tko žena, tko ljubi, a tko siluje. Pustinja vlada, kada pamet i snagu i novac trošimo na krilatice i glupe sitnice, a bitne i životne stvari, koje dobro poznajemo, zanemarujemo. Stvoreni smo od braha ove zemlje, u našem svojorganizmu točno isti oni sastojci koje fizika i kemija prepoznaju u svijetu oko nas. Život, to da mi srce kuca, da mi pamet radi, primam kao božiji dar, dašak svojega života Bog udahnjuje u mene, kako svjedoči svetopismo. Mudri rabi iz Nazareta zna da prve stranice pisma istražuju tko je i odakle je čovjek, odakle smrt, odakle zlo. Sin Božji, u kojemu je od početka ne tek dah života od Boga, nego sam njegov duh sveti u božanskoj punini, htio je doći u ovaj naš prah zemaljski. Duh ga vodi u pustinju zato da bude s nama posred nas, zato da nam pokaže što smo to učinili od Božjega vrta, koji je stvoritelj od početka posadio i nama povjerio da ga njegujemo i štitimo. Vrt, znamo, može nažalost postati pustinja. Četrdese dana Isus je u postu, jer tako podsjeća na onih četrdese dana potopnoga pljuska u nojino doba, podsjeća na ponovljeni drugi mojsijev boravak na Božjoj gori, kad je primio novu objavu svetoga imena Jahve, objavu božanskoga miloseđa i obnovljene ploče sabeza. Sjedinjuje se Isus s prorokom Ilijom, koji je u snazi prethodnog obroka četrdese dana i četrdeset noći hodio do iste gore Horeba. Naslijeduje Isus četrdese dana Ezekijelove pokore za dom Judin. Sin Božji čovjekom je postao, saživlje Biblijsku povijest, međutim i drevna Ajurveda iz Indijske pramudrosti poznaje baš četrdese dana posta. Isus tako pokazuje da je u ovu našu pravu i cjelovitu ljudsku stvarnost došao, i kad je prošla njegova četrdese dnevnica, kad je završila njegova korizma, javlja se tako normalna glad čovjekova, sad je čovjek najslabiji, dolaze na apasti, gospodin Evo prihvaća i poznaje naš put. Gospodin Isus pušta da ga upravo duh vodi na kušnju, zato da nam pokaže dok le želi ići u svom utjelovljenju, u svom poniženju. Za razliku od susreta sa zmijom tamo na početku, prikriveno, posredno, za razliku od joba, koji ni ne zna što se to u nebeskom svijetu iznad njega zbiva, pa ne prepoznaje sotonsku ruku koja ga napada. Za razliku od proroka Zaharije, koji u vidjenju promatra kako se sotona postavlja zatužitelja velikom svečeniku Jošuji, za razliku od staroga zavjeta, Isus će se kao čovjek, neposredno, bez prikrivanja, neuvijeno suočiti s džavlom. I upotrijebit će iskonsku ljudsku moć od boga čovjeku povjerenu, nazvat će ga pravim imenom, prepoznati istinu koje oslobađa i paklenski će huškač odstupiti. Stari čovjek, očito nije dobro čuvao vrt pa se zmija, koja se uvija i izvija i uvijek nastoji izmigoljiti, uspjela uvući. Otac laži, bio se sakrio u lik stare zmije, zmije koja, baš kao u basni, govori. On laže kad tako uspješno sugerira da bog sve zabranjuje, proglašava da je bog lažac, a bog je samo pred čovjekom razbor stavio upozorenje da se treba čuvati onoga što je opasno po život, dobro to razumijemo. Laže kada izravno izokreće božju riječ i govori ne, nećete umrijeti. Laže kad tvrdi da bog spoznaje zlo, jer sve do sada i to sedam puta bog je gledao i vidio dobro i na kraju je ustanovio da je sve njegovo dijelo dobro, jako dobro. Radostan projekt ljudskoga zajedništva, zacrtan u onim zanosnim proglasima, ti si moja, njih dvoje bit će jedno, žalostno se razvija. Muž je do duše nekako uza svoju ženu, ali je pasivno ostavlja po sve samu u opasnom, delikatnom razgovoru sa zmijom, a nije dobro da čovjek bude sam. U svom božanskom zajedništvu stvoritelj je od početka bio naumio i sama sebe potaknuo načinimo čovjeka i stvorio ih je bilježi pismo odmah u množini za zajedništvom. Ali eto u čemu su zajedno, zajedno blaguju plud koji je opasan po život, zajedno su, kad im se gle, zaista otvaraju oči, ali zato da prepoznaju svoju zajednišku, ovu našu ljudsku golotinju, izloženost, potrebu za zaštitom. Postrahote, nema ni jedne riječi koju jedno drugome upućuju, među njima vlada ledena šutnja. Koji je rezultat? Počinje potreba ljudskog skrivanja pred Bogom. U Novom Zavjetu novi Adam, Isus Hrist, vječna riječ, poznaje moć svetoga pisma, njime se brani i to uspješno, dovoljna je rečenica pisma i napasnik mora prijeći na neku novu zamku, prva je napast svladana. Sin Božji prepoznaje kako Zavodnik, promašeno i ludo, svetogrdno, zlorabi pismo, koje govori o božanskoj zaštiti u čovjekovu hodu po zemlji, po našem životnom putu. Anđeli doista poslije pristupaju i poslužuju Isusa, ali psalam ne govori ni o kakvu skakanju s vrha zgrade, ni čovjekovu letenju po zraku. Pakleni, mračni anđeo baca svoje strjelice i napastuje, najprije je htio zapovjediti Isusu što da govori, staviti mu svoje riči u usta. Zatim ga je htio natjerati da se samubilački baci s hrama i dalje još jednom pokušava, ali kolikogod visoka bila gora, neće se s nje moći vidjeti sva kraljevstva na kugli zemaljskoj i to ostaje tek njegov lažni privid i virtualna stvarnost, kao i naši suvremeni mediji i internet, kad nam stvaraju osjećaj da nam je cijeli svijet ovdje i sada dostupan i da vidimo točno gdje i kako stvari stoje, a zapravo primamo upravo ono što nam neki računalni algoritam u ovaj čas pruža. Isus zna komu se klanja i na koga primjenjuje svoj vrhunski ljudski potencijal da štuje Boga, zna komu je svoj život povjerio, sin, ocu, dijete, roditelju, zato može s punim autoritetom presudno progovoriti. To sada više nije riječ pisma, nije citat, nego je njegova osobna živa riječ koja pobjeđuje, to je on sam.