Istina o Abrahamu

Andja Jaovljević introduces himself and discusses the importance of studying the word of God. He is joined by pater Niko Bilić, a Jesuit professor of biblical studies. They focus on the truth about the patriarch Abraham, highlighting his significance in Judaism, Christianity, and Islam. Abraham is important because he represents faith and is mentioned throughout the Bible. The conversation explores Abraham's origins, his journey to the promised land, and his encounter with the high priest Melchizedek. Abraham's belief in God is emphasized, particularly through his prayer of complaint. Ja sam Andja Jakovljević i želim vam blagoslovljeno i smireno vrijeme bivanja u Božjoj riječi. Nastavljamo tamo gdje smo stali, što će reći da razmatramo riječ Božju, pitajući što nama, ljudima ovoga vremena i prostora, Biblija ima reče. S nama je danas pater Niko Bilić, isusovac profesor biblijskih predmeta na Jordanovcu. Pater, dobrodošli! Hvala lijepa. Veselim se da smijem nastaviti. A najveća mi je radost što smijem sve vas pozovati da još jednom, evo baš na početke Svjetoga pisma se vratimo, da vidimo što je taj dar Božji svima nama povjeren, kako ga možemo ponovno otkriti, produbiti ono što poznajemo, prepoznati nadahnuće za današnji život. Istina o praocu Abrahamu - tema je o kojoj danas razgovaramo. Zašto, pater, Abraham? Ispod velikog i zahtjevnog naslova istina o praocu Abrahamu, koji uzimamo vrlo ozbiljno, želim se dati zapravo s velikom poniznošću na ono što uvijek radimo, a to je koliko je moguće precizno, smireno čitanje Svjetoga pisma. Abraham nas vraća na početke i onoga što zovemo Stari Zavjet. Abraham nam je posebno važan i zovemo ga praocem ne samo zato što je nekako biološki na početku Božjega naroda, nego on je praotac vjere, izravno i židovstva i kršćanstva, a onda se evo i islam, barem na način odjeka i ne baš preciznoga preuzimanja biblijskih tekstova poziva na Abrahama, ali nam je važan što je stvarno Svjetom pismu kad listamo od početka, onda upravo taj fenomen vjere ili vjerovanja u Boga je prvi puta opisan upravo kod Abrahama. Abraham nam je važan zato što ulazi ne samo cjelinom svog života u Stari Zavjet, nego što ga onda i u Novom Zavjetu susrećemo kad je riječ o Bogu živih koji je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, kad je riječ o tome da je gospodin Isus još nema ni 50 godina, a vidio je Abrahama, dakle živo ga Abrahama, a najvažnije i najljepše nam je kada gospodin govori o životu vječnomu, najviše u čuvenoj prispodobi o siromašnom Lazaru koji je u krilu Abrahamovu, dakle krilu Abrahamova to je praktički nebo, odnosno meni se čini da naša katehetska, umjetnička, možemo reći i djetinja slika o Bogu, Bogu Otcu, zapravo ima nekako puno veze sa figurom, sa likom Abrahama, pa nam je evo iz puno razloga onda Abraham privlačen. 2. Gdje ćemo u Bibliji naći izvještaj o Abrahamu? Abrahama susrećemo u prvoj biblijskoj knjizi, Knjiga Postanka, riječ je o 14, nešto malo više poglavlja teksta. Baš zato što o Abrahamu zapravo svi sve znaju, onda se osjećam jako ponizno i osjetljivo je o tome govoriti, ali s druge strane, baš zato što je to jedan tekst koji je toliko proučavan među stručnjacima, onda sam još više ponizan u onome što želim reći, od 12. poglavlja u knjizi Postanka, to nije jedan od likova koje pratimo od rođenja, u njegovom odrastanju ga pratimo od odrasle dobi, ali ga onda pratimo do smrti, u tom smislu je to cjelovito, od 12. poglavlja knjige Postanka, pa do 25. poglavlja, odnosno ako ćemo precizno reći, mi ga već u 11. poglavlju Knjige Postanka susrećemo. 3. Odakle je Abraham i gdje se prvi put s njim susrećemo? Prvi su brata i on i njegov brat su se oženili, čak on preuzima brigu za svoga nećaka Lota, kako je poznato. Dakle, taj prvi dio u 11. poglavlju knjige Postanka nas još vodi u njegovu pradomovinu, a to je grad Ur koji je poznat i u svjetskoj povijesti, dakle nije samo biblijski podatak, i on je predstavljen kao Ur koji pripada Kaldejcima, odnosno Babiloncima, a taj nam je, opis je jako važan kad poslije razmišljamo o tome kako i zašto je on uopće pozvan da od tamo ode. Zanimljivo je također da se od početka, od osnutka obitelji govori o tome da nažalost oni nemaju djece, taj velik hendikep, velik nedostatak će dakako biti u središtu Božjega poziva. Kako je, kad i zašto Abraham došao u obećanu zemlju? Rekoh nama je ova oznaka da je to Ur među Kaldejcima ili koji pripada Kaldejcima jako važan jer se odmah podsijeća na to da je to kraj u kojemu su se, evo na početku tog isto 11. poglavlja, ljudi dali na izgradnju Babilonske kule. Pa onda ono ključno pitanje, zašto Bog Abrahama poziva da se odvoji od svojih korijena, da krene nekam u nešto novo, zapravo dobiva svoj odgovor. Cijela Biblija je gražena na tome da se vraćamo na početke, da poštovimo predke, da poštovimo svoje korijene, da budemo vjerni, a kod Abrahama, i to je najpoznatije, susrećemo se s time ostavi sve i pođi onamo kamo te ja zovem. Jedan razlog ili osnovni razlog će biti baš Babilonska kula, dakle odvajanje od tog principa uzdizanja oholosti i međusobnog nerazumjevanja, to se traži od Abrahama. U svetopisanskom opisu povijesti to je vrlo važan trenutak, jer Abraham je prvi čovjek kojemu je se Bog osobno, pojedinačno obratio nakon što je razgovarao s Noom, dakle Noa, veliki potop i novi početak, nakon toga ne imamo takvog fenomena nego tek kod Abrahama, a i u Abrahamu osobnom životu to je vrlo važno razoblje, jer je to nakon smrti njegova otca. Kad god nama u životu roditelji umru, to je posebna i velika stvar, možda on biti već hvala Bogu i tako redovito je odrasli, ali to je nešto veliko. I ovdje smijemo tako reći, odnosno tako je zabilježeno, to je onaj trenutak kada je njegov tata preminuo i dvije su nam stvari važne. Prvo, kada gledamo kako je on došao u obečanu zemlju, pa onda se divimo i to nam je opet jedna uputa, možda je malo i otriježnjenje ako mi želimo krenuti u nešto novo i imamo dojam da smo mi oni koji donose pravi put, Abraham je zapravo već na putu u obečanu zemlju kamo je njegov tata poveo obitelj, još i prije Božjega zvanja. Dakle, zaključujemo, Bog pripravlja svoj put, nije s Abrahamom nešto apsolutno novo, nego upravo onamo kamo je već njegov otac krenuo sa svojom obitelji, tu sada Bog poziva Abrahama i kad draži od njega odvajanje, onda je to odvajanje, koliko god bilo radikalno, zapravo već djelomično ostvareno, brat mu je mrtav, tata je mrtav, već je krenu iz svoga doma, dakle dobar dio toga je ostvareno. I druga sitnica nam je važna, kad slijedimo Boga i Božje upute, onda se događaju čudesa, taj ključni polazak na Božji poziv koji mi uzimamo kao temelj duhovnosti i duhovnog zvanja, zapravo je vrlo simpatičan, praktički dva redka ili jedan redak nakon što ga je Bog pozivao, već čitamo izvještaj i došao je u kanal, dakle kad slušamo Božji poziv, onda se to vrlo brzo ostvaruje ono što Bog s nama želi postići. Je li Abraham bio u Egiptu? Dakle, jedan bitni dio povijesti je već nekako zahvaćen u Abrahamu. E, a sam Abraham kao lik u Bibliji opisan, koji nas obično se kaže vraća tamo do 1800 ili možda do 2000. godina prije Krista i sam već proživljava onu sudbinu koju jako dobro poznajemo iz života cijelog naroda. Zavladala je glad u tom kraju u kojem je on živio i on zbog gladi odlazi u Egipa. Dakle, bio je u Egiptu i nad njegovom putu se nekoliko puta događa da mu se Bog objavljuje i od početka Bog govori o svojim velikim planovima. Obično se to u tri smjera gleda. Dakle, ponajprije, Abraham će biti blagoslov. To nam je velika i važna stvar na kojoj ćemo se možda još odraditi. Dakle, preko Abrahama Bog blagoslivlja praktički cijelo čovečanstvo. Drugo je, obećavamo potomstvo, obećavamo veliku zemlju. U tom njegovom putu koji ga vodi i u Egipat već je prisutna ta Božja nakana. Zašto je Abrahamov susjed sa svećanikom Elkisedekom toliko važan i istaknut? Abraham nije izravno uključen, ali zbog toga što je Lot upao u nevolju, onda se Abraham kao zaštitnik Lotov uključuje u taj veliki rat koji će onda završiti tako, da nakon što je na čudesan način Abraham došao do pobjede, on se susreće sa prvim biblijskim svećanikom, prasvećanikom, koji ga blagoslivlja i samim time je to u biblijskoj antropologiji ključan korak naprijed. U početku Svetog pisma jasno je: Bog blagoslivlja, a onda čovjek koji je stvoren na Božju sliku, već kod Abrahama dobiva tu najavu, ti ćeš biti blagoslov, a kod Elkisedeka se to ostvaruje posve konkretno, Elkisedek izriče blagoslov. Čovjek čini božansko dijelo blagoslivlja. Elkisedek nam je važan, jer upravo u susretu s Abrahamom on iznosi kruh i vino, možemo ih shvatiti ponajviše kao svećanički prinos Bogu, a to je nama za novi zavjet izvrsna pozardina, već tamo u početju, već kod Abrahama. A možda nekako najvažnije, teološki najdublje, Melkisedek je predstavljen kao svećenik Boga svevišnjega, sam on u blagoslovu zaziva Boga svevišnjega, koji je tvorac neba i zemlje. Nakon toga izričenog blagoslova u susretu sa svećenikom, Abraham po prvi puta povezuje sve to vlastito ime Jahve, Boga kojeg je pozvao, sa Onim što Bog jest, dakle shvaća da je to Bog svevišnji, to je onaj koji je iznad svih, onaj koji je vrhunski autoritet i prepoznaje, dakle dolaze do te nove, bitne, teološke spoznaje, nije to samo moj osobni Bog, nije to samo nekako moje iskustvo i moja duhovnost, nego to je pravi stvoritelj. Dakle dolazi do bitne teološke spoznaje. I možda ono praktično najvažnije, Melkisedek je kralj, on je svećenik, on je deseti kralj, nije uključen u rat i nakon susreta sa svećenikom, Abraham se odriče ratnoga plijena, premda je pobjednik. On sa svega 318 maka, Božjim čudom, što je u blagoslovu potvrđeno, je pobjednik u ratu, ali ne uzima ono što po ratnom pravom mu pripada i tako zapravo donosi nešto novo u svjetsku povijest. A kako Abraham postoje vjernik? S petnaestim poglavljem u knjizi Postanka dolazimo do one ključne rečenice, koju će u Novom zavjetu osobito sveti Pavao istaknuti i to ponovljeno i u Poslanici Galaćanima i onda u velikoj razradi u Poslanici Rimljanima, da je Abraham povjerovao. Malo prije rekao smo, on se susreo sa svećenikom i nama je zapravo lijepo vidjeti kako Abraham, koji je već, mislim, tri puta podizao oltare, podizao žrtvenike Bogu, Abraham koji je već, mislim, dva puta zazvao ime Božje, to jest molio se, to je biblijski izraz za molitvu, sada, nakon susreta sa svećenikom, mi se zapravo po prvi put susrećemo, po prvi puta čujemo koji je sadržaj Abrahamove molitve, u tom smislu to je njegova prva molitva, zapilježena u tekstu, nakon susreta sa svećenikom, koja je usuprot našoj zdravoj duhovnosti nije prošnja, nije klanjanja, nije hvala, nego je pritužba, prigovor Bogu: Zašto ti sad nisi ispunio ono što si obećao? Šta mi tu velike stvari obećavaš, kad nemam potomstva? Dakle, Abraham se u dva navrata, u dva dijela svoje molitve se buni, pritužbu izgovara, a Bog sa svoje strane očito dopušta svome odabraniku, svome prijatelju i takav način govora, ne gori ga, ne grdi ga, ali ga isto tako ne ostavlja u nekoj lažnoj toleranciji, da misli što hoće, nego izravno kaže, ne, nisi u pravu i Bog se vraća na svoje obećanje, tvoj će te potomak naslijediti, njemu će pripada svoje nasljedstvo i to je onaj ključan trenutak koji nam je bio poznat iz, tako reći, opće biblijske kulture, Bog ga izvodi van, to izvođenje nam je važno jer je to isti glagol koji opisuje i kako je Bog izvodio narod iz Egipta, vjerojatno smo mi mislili da ga je izveo iz šatora i Abraham gleda prema nebo, znači, Boga poziva da pogleda u nebo, tu se susrećemo po prvi put sa važnim biblijskim pogledom, izrazom koji opisuje usmjereni pogled, kakav je primjerice Mojsije, pogled prema Bogu ili pogled nam jedenu zmi uzdignutu koji će taj pogled onda biti poznati u Novom Zavjetu, gleda će ono kako ga su probali, dakle riječ je o mističnom pogledu, o pogledu koji je usmjeren prema Bogu i tu je Božje ponovljeno obećanje, prije mu je rekao već imat ćeš potomstva kao pijeska na obali mora, sad nam ukaže ako možeš prebrojati zvijezde, prebroj tako će biti tvoje potomstvo, e i nakon toga, dakle to više nije bio razgovor, nego to je dio kada je Abraham pozvan izići, to je kontemplativni pogled, usmjerenje, nakon toga on se pouzdaje, vjeruje, tu je ta čuvena rečenica koja zapravo kaže da je Abrahamova pravednost u tome da on ima povjerenja u Boga. Povjerovao je, Bog mu je to uračunao u pravednost. A koliko puta Bog s Abrahamom sklapa savez? Obično se u biblijskoj teologiji najviše ističe upravo savez s Abrahamom, čak se nekako stavlja i po značenju ispred saveza snom, možda je povjesno izvještaj o Abrahamu, možda je i nešto prije napisan, starije je. Abraham je prvi koji je u okviru onoga rata, sveopćega rata, zapravo definiran kao Hebrei, prvi put se susrećemo s tom oznakom, dakle svijet o mojoj pripadnosti, o tome tko sam, identitet naroda, prema Bibliji nenastajen u nekakvom izoliranom eksperimentalnom svijetu gdje je sve sređeno, nego praktički usred rata i mi zapravo već tada, i to nam je za skvačanje teološko važno, i tada znamo da je Abraham u jednom savezu, on ima saveznike, ljudske saveznike, dakle to je njegov savez, to je savez koji je narod, ratnički savez. Važna je važna Abrahamova vjera zbog toga što je vjera temelj, Bog naime de facto sklapa savez govoreći riječima koje upućuje Abrahamu, prema tome da bi taj savez vrijedio, važna je Abrahamova vjera, a uz to je onda ono što smo nekak uvijek stavljali u središte, vanjski obred, što čini se da možda ipak nije središnji dio sklapanja saveza, nego je više vanjski znak, to je žrtva koju Abraham prinosi, točno nabrojeno koje je žrtvene životinje, koje je onda na čudesan način u plamenu, kako se to i kasnije događa, Bog prihvaća, i onda uz to je izvještao sklapanje saveza. E sad kad pitamo koliko puta zapravo Abraham sklapa savez Bogom, to nam je pitanje najvažnije zbog toga što ćemo mi dva poglavlja nakon toga ponovno čitati o sklapanju saveza. E sad u povijesti istraživanja kako je tekst nastao, obično se kaže a to su sada dva teksta iz dva različita vremena pa su onda nekako ostavljeni paralelno. Međutim, i ovako kad čitamo u obliku kakvom su sada, a možemo misliti da auto svetoga teksta ima dovoljno pamet i da je upravo tako to postavio, mi imamo jedan pedagoški postupak gdje Bog zapravo potvrđuje i ponavlja. Što će biti često i kasnije, što poznajemo iz života, da važne stvari ponavljamo, jer to nama i naše naredbe govara, i na neki način je napranjen korak naprijed. U prvom sklapanju saveza Bog govori u središtu stoji zemlja, daću ti zemlju praktički od Nila do Eufrata, što je već pomalo tajamstveno i upozorava ne na to da bi Bog evo sad tražio nekakav osvajački princip pa da treba sad to sve osvojiti, nego i to da su pripadnici Božeg naroda živjeli na Nilu u Egiptu, i to pripada Božjem planu. I to da su bili u Eufratu, bili su u progonstvu u Babilonu, i to je dio Božjega plana, dakle i ono razdoblje koje je rubovanje, koje nije sloboda, i to je dio Božjega plana. E, a drugi izvještaj zapravo u središte stavlja ono što nekako poznajemo i iz Isusova života, to je znak na vlastitom tijelu, obrezanje, dakle ne više ono prinošenje žrtvenih životinja, nego evo, obrezanje kao dio sklapanja saveza ili kao vanjski znak saveza, i pri tome nam je važno što u tom drugom izvještaju ili uponobljenom potvrdi sklapanja saveza Bog redefinira Abrahama i zapravo tek od tada se on zove Abraham, to tada je Abram, tu i sam Bog sebe iznova objavljuje, definira svoje ime, i važno, kod obrezanja pokazuje se kako pripadnost savezu, pripadnost Božjemu narodu ne možemo isključivo krvno ili klasično etnički definirati, jer su tu uključeni ne samo pripadnici krvne obitelji Abrahamove, nego i oni koji su stranci, a u njegovoj su kući. Po čemu se ističe Abrahamus usred strojnicom stranaca? Mi ćemo zapravo krenuti dalje, doći do osamnaestoga poglavlja i prepoznati u onom izvještaju koje je ušao i umjetnost trojca likova, stranci, anđeli, ali važno nam je što Abraham odmah prepoznaje i svu trojcu oslovljava sa Moj gospodine. Dakle, s jedne strane pomalo nelogično, a s druge strane Abrahamu sa svoje strane odmah uočava, aha, ovo je božanska objava, kao što i tekst u naslovu kaže, nije prvi put, piše više puta, gospodin mu se je objavio, recizno, dao mu se je vidjeti. Dakle, Abraham je čovjek koji ima sposobnost prepoznati, već to je ono što će biti kod Mojsija definicija, ja sam koji jesam, dakle, Bog može doći kako on želi. Posebnost je u tome što se Abraham sa svoje strane potpuno angažira, što govori o sitnicama koje će im dati, a zapravo je cijelu gozgu pripravio, a oni sa svoje strane su ključni preokret. Sve do sada je nekako pitanje, sumlja, pa i prethodna potvrda ovo drugo sklapanje saveza, to sam zaboravio reći, naglašala to, baš ti ćeš imati sina, rodi će ti sin, dakle, više nije zemlja toliko središ, pa onda su ta dva izvješta komplementarna, e, a sada se to konačno definira. Ta trojica donose vijest o tome da će, evo, u iduće godine imat ćeš sina u rukama i to je onda za Abrahama velika stvar i obično se ističe, eto, kao Sarina nevjerica, Sara koja se evo smije. E, ali treba reći, pa, u prethodnom poglavlju, kad je Bog to najavio da će imati sina, onda se je Abraham prvi smijao, tako da ne možemo reći, aha, Sara je tu lošija vjernica, ali mi znamo da je smijanje ovdje ne mora biti negativno jer samo ime izak zapravo označava smješak koji ćemo i pozitivno protumačiti. Je li Abraham prorok? Ali, glavni razlog zašto za Abrahama kažemo da on je prorok je 20. poglavlj u knjizi Postanka gdje sam gospodin kaže Abraham je prorok. To nam je dosta, znači samo ta riječ nam je dosta, a onda malo gledamo okolnosti, to je božja riječ objavljena stranomu kralju, Dakle, proročki autoritet u božjim očima nije usmjeren samo na jedan božji narod, prva njegova zadača nije proricati nego gospodin kaže, on je prorok, molit će se za tebe. Dakle, vrlo lijepo, prva zadača proročka prema Svetom pismu kod Abrahama je zagovor na molita, on treba biti molitelj i to ne u sitnicama nego u bitnim stvarima. Riječ je o životu nasuprot smrti, a da je Abraham prorok, nek nam potvrdi još činjenice da je on puno puta primio božju objavu, da mu Bog izravno govori i da se susrećemo, naprimjer, baš u ovom poglavlju, 15. gdje se govori o sklapanju Saveza, pravu proročku formulu, formulu o dolasku božje riječi. I dođe riječ gospodine Abrahamu, čitamo tamo dva puta, to nam je jedan od razloga da kažemo u najdržem smislu, Abraham je prorok i onda to što će biti obilježje Abrahama u razgovoru s Bogom početka, Bog njemu u pravom smislu navješta što će doći, navješta mu čak u mističnom snu prije sklapanja Saveza i daleku budućnost. Razoglje ropstov Egiptu, ali i izlazak iz Egipta, dakle i po tim vidikom nazvan je prorokom, koji je prije svega zagovornik, što će se posljedno pokazati u slučaju Sodome i Gomore, gdje on jednostavno pregovara s Bogom, on je zagovornik, ne moli za sebe, moli za druge, to je njegovo obilježje, objavljujemo se Bog, ali i u doslovnom smislu on od Boga čuje stvari koje će se tek dogoditi. Kako značenje ima rođenje sina Izaka? Elizabeta je u godinama i usprko s naravnim zakonima dolaze djede na svijet koji je Boži dar, tako je to i sa Izakom, njegovo samo ime koje označava osmijeh, smijeh, ali zapravo ima oba značenja, dakle i pozitivnog osmijeha, ali onda i smijanja i smijavanja. Ovdje je to prije svega trenutak osmijeha i kod majke i kod oca i kod svih onih koji su uključeni, a Izak zapravo će onda biti, u stvaru sa Božjim odlukom, onaj pravi, onaj jedini nasljednik, premda Abraham prije toga već ima jednog poluzakonitog sina i nakon smrti Sarine ima će on još novu obitelj, ali Izak ostaje jedini nositelj Božjega obećanja saveza i tako onda i poznajemo onu formulu koju spomenuh, bog Abrahamov, bog Izakov, bog Jakovljeva. Je li prema biblijskom izvještaju Abraham žrtvovo svoga sina Izaka ili nije? Je li to sporno i zašto? Možda je to zapravo glavni odgovor na pitanje koje je značenje rođenja Izakova, jer nekako po Abrahamu u opšoj kulturi je poziv i onda žrtvovanje Izaka. Ajmo reći samo nekoliko svjetnica. Prvo, sve je predstavljeno kao kušnja. To je prva kušnja u svjetnom pismu. Dakle, Abraham je prvi čovjek, on ne zna što se zapravo zbiva, on se prvi put suseća s tim fenomenom. On to sve shvaća ozbiljno, ne zna da je to zapravo pod navodnicima samo boži test. To je prvo. Drugo, prema svjetom tekstu, gospodin sam preko Andjela dva puta kaže, nisi mi uskratio svoga sina, i onda još to potvrđuje sa poslušao si moj glas. Dakle, u tom smislu je žrtva prinesena onako kako mi nju i shvaćamo. Nije Bog nikad ni tražio, ubij, zakolji. To je bilo Abrahamovo shvaćanje. Božja ideja od početka je, prinesi mi za žrtvu. Abraham se prvi put susreće s tim fenomenom, s tim pojmom, primijeti žrtvu paljenicu. U Abrahamovo životu do tada to ne postoji. Dakle, smijemo reći, on tek sad uči što je to, što to zapravo znači, a onda dolazi i filologia i teologija koja kaže, to je riječ koja označava podizanje, uzdizanje. Bog niti jednom riječu ne stominje, niti nož, niti klanje, a sve to skupa dobiva nevjerojatno značenje kad shvatimo da je u Svetom pismu upravo to mjesto gdje će poslije biti podinut hram. Prema tome, Abrahamova kušnja je prije svega upozorenje na ključnu važnost koju roditelji imaju u pravom shvaćanju Božjega autoriteta kad se radi o njihovoj djeci i drugo, kako bogoslužje Bog želi. Bog koji ne želi ubijanje, razaranje, mučenje, uništavanje života, nego upravo suprotno. Evo, ako sama stvar je na rigorozan način prikazana, kad Abraham shvaća da on mora sada ubiti svoje dijete, mi znamo da će u jednom od ekipatskih zala biti smrt prvorođenaca, a mi znamo da će biti u Svetom pismu poznati kult pri kojemu se, na neki ludi način, kao žrtvu nekakvom božanskom vlasnitu djecu prinosi, a koliko je to aktualno, jer kod nas sada u 21. stoljeću mi govorimo o istoj stvari kada želimo ubijanje nerođenih i namjerne pobačaje proglasiti nekim dobrom i nekom vrijednošću, kada nekom svom bogu žrtvujemo djecu koja imaju svoju autonomnost. Od početka to je i logična, pilozotska i znacena činjenica. Dakle, pitanje žrtve je ovdje jako duboko dotaknuto i već nas jako, jako potječe na ono što će stajati u središtu Novog Zavijeta gdje gospodin Isus doista stradava kao žrtva naše zloče, ali onda uz krsmuču pokazuje što je zapravo Božje shvaćanje žrtve i žrtvenoga prinosa. Koja su bitna obilježđa Abrahamova braka i obitelji i zašto su ona aktualna? Dakle, već tu je ta veza s Egiptom i oni će poslije biti i gosti i robovi u Egiptu i ona mu kaže uzmi ti Hagaru za ženu, ali samo radi potomstva i de facto iz veze Abrahamove sa Hagarom rađa se djete, čuveni Jishmael, u tom smislu bi to bio prvorođenac. Međutim, već kad je Hagara zatrudnjela iz njezinog ponašanja je Sara požalila što je to predložila, što možemo jako dobro razumijeti, a onda napokon ista Sara traži od Abrahama da otjera i sluškinju i sina. Dakle, koji tu fenomen imamo? Prvo imamo nekakav suvrstni bračni trokut i mislim da je naš suvremen život jako opterećen time i samo pitanje braka i ženitbe danas gdje je crkva uvijek nekako njeguje tu jednost i jedinstvenost, već je kod Abrahama vidi jer ne funkcionira. Dakle, taj postaljeni trokut ne funkcionira, već i sami opis koji kaže da je Sara dala Hagara za ženu pokazuje da tu nešto ne štima jer otac daje kćer za ženu s budućem njenom suprugu, dakle to je biblijski, već u samom opisu nešto nije kako treba. Dakle, ta situacija. Drugo je surogat majčinstvo koje je danas, bojim se, velik biznis i jako rašljeno. Opet, sve to pismo prvo pokazuje koliko je, da tako kažem, suvremeno. Možemo mi reći a to je običaj, to je zakon onoga doba, međutim u Bibliji je to praktički jedini slučaj pa budimo jako oprezni da govorimo o običaju i zakonu, nego je to jedan pokušaj koji nije uspio. Što ćemo reći? Dakle, ovdje je Sara na neki način zanijekala svoga muža, eto, dala ga je drugoj ženi, ali i to ima svoju prošlost, ima svoje uzroke jer je Abraham iz svojih razloga, iz straha za svoj život, dva puta tražio da se Sara predstavi kao da nije njegova žena, nego da mu je sesta. Dakle, on je zanijekao njezin identitet. Čini mi se da su to stvari koje su za shvaćanje braka obitelj jako važne, bračna veza zapravo traži i počinju na tome da ja poštujem, priznajem identitet druge osobe, onoga koji je moj i za koga sam se vezao, i da nam ovdje je upravo i to istaknuto, kakve su posljedice, odnosno da se ujedno i pokazuje da je moguće dobro rješenje. Dakle, na koncu je ipak pravi muž i prava žena su Abraham i Sara koji kroz katastrofalne krize prolaze, ali na koncu je ipak to uspješno i to je dio biblijske povijesti. Dakle, što hoću reći, zašto je to aktualno? Zato što nam već na tom primjeru sve to pismo pokazuje koliko ima razumijevanja za sve moguće teškoće, boli, zablude, krive korake koji mogu nastati u obiteljskom životu, ali Bog je veći i to može biti riješeno. Kako se Abraham brine za ženitu svog sina Izaka? I čini se da je vrlo specifično obilježen pomalo matrijarhatom. Dakle, mama je tamo glavna koja vodi riječ, ali sve to pismo negativno prikazuje taj postupak gdje su ti ljudi zainteresirani za novac. I kad čuju da je u pitanju bogatstvo, onda odmah sklapaju poslove. Ali evo, nama je važno ovdje što se Abraham brine za ženitbu svoga sina. To želim istaknuti iz vrlo praktičnog razloga. Mi danas imamo obilje mladih ljudi, i muškaraca, i žena, i djevojaka, i mladića, koji zapravo čeznu i žele nekoga pronaći, žele sklopiti brak, ali se zbog tog pogrešnog naglašavanja slobode, sve treba i zabrati, sve moraš sam, potpuno zlenemaruje pozitivna uloga obitelji. Ne nametanje, ne nešto što je sad pogrešno i razaračko, nego Abraham jednostavno se brine za svoga sina i u tom ključnom trenutku njegova života. Zaključujemo ovaj razgovor, pater, s pitanjem zašto je Sarina smrt ključna, ne samo u Abrahamovu životu, nego i za biblijsku povijest? Sarina smrt nam je zaista važna, jer za Abrahamov život pokazuje koliko je on nju volio i koliko je doista pokazao osjećaje kod njezine smrti, žalovao je za njom, to je njegova Sara, to je njegova pokojnica. A onda dolazi i za Abrahama, ali doista za cijelo povijest ključan trenutak. Da bi omogućio vlastito grobno mjesto, grob za svoju pokojnu ženu, Abraham će ići u pregovore i po prvi puta će barem jedan dijelić buduće obećene zemlje doista pripasti Abrahamu. To je prvi put uzimanja u posjed, ne više, ja sam ovdje došla, on izisto odbija, nude mu, pa evo možete na našem grobju, evo mi te primljamo kao došljaka, to je naše, ali ti možeš, ne, on to ne prihvaća, on želi kupiti, to je špilja makpela gdje će onda i on biti pokopan. I to nam je važno jer to je sada prvi puta se ostvaruje ono što će kasnije biti ispunjenje kada sav Boži narod uđe u obećanu zemlju i kada svako pleme dobije svoj dio, Abraham je sve do sada, sve do smrti sarine, on je došljak, on je stranac, on je na proputovanju, a sada to postaje njegovo vlasništvo. U osobnom smislu pokazuje se njegova ljubav prema pokojnici, to je njegova sara, a onda i osobno, ali i za povijest je to što sada imamo konačno prvi dijelič zemlje koji je u posjedu budućeg Božeg naroda. Petar, hvala vam za potpuno novu sliku Abrahama koju smo dobili u ovom razgovoru. Ljako mi je drago ako imate taj dojam, onda opravdavamo naš hrabri naslov, istina o Abrahamu koji je međutim doista samo ponizno i jednostavno čitanje onoga što u najobičnjem smislu piše u svetom pismu. Pozorni ćemo čitati Bibliju. Hvala vam ljepa. Naš gost je bio Pater Niko Bivić. Hvala vam što ste bili s nama, želim vam svaki blagoslov do našeg sljedećeg susreta. Srdačan pozdrav.