Vidio je Oca

Predraga braćovi i sestri u Kristu, mila mi je zadaća pozvati Vas da u ovom razmišljanju krenemo do onoga što nam doista može okrijepiti dušu, ispuniti srce i um. Krenimo od toga da pokušamo osjetiti, prepoznati kako je to onaj koji je sišao s neba vidio Otca. Kako je to sin svoga ljubljenoga nebeskoga Otca promatrao, smijemo reći od vječnosti. Neka odatle krene ovo naše promišljanje kako bismo što više u smirenom, dubokom promatranju zaista pronašli hranu za svoju dušu i bili učenici Božji kako prorok najavljuje. Je li možda ono što se je s prorokom Ilijom, znamo dobro, zbilo kada je došao do svete Gore Horeba svoje vrsna možda blijeda sturika, ocijaj onoga što se od vijeka zbiva između sina i Otca. Dok sin uživa u potpuno ljubavi Otčevoj, Ilija je doživio da mu Bog objavljuje svoju blagost, svoju očinsku ljubav, svoju majčinsku nježnost, tako da je došao do njega nakon onoga potresa koji je uzrmao tlo pod njegovim nogama, nakon oluje koja je nosila sve oko sebe, nakon plamena koji je proždirao, došao je šapat blagoga lahora, na svojoj koži doslovce, prorok osjeća kakav je Bog. Jesu li u trenutnjima prije nego što je gospodin Isus čudesno umnožio kruh i nahranio cijelo mnoštvo ljudi, i ti ljudi bili poput proroka u ovom slučaju koji čusmo, umorni, dosta im je svega, a onda prorok dolazi do susreta s Bogom preko jednog anđela, Bog ga krijepi, kao što je okrijepio i oce na putu kroz pustinju darujući im manu, ali Bog mu ne daje hranu zato da bi potvrdio ono što prorok sa svoje strane i svojom odlukom želi propisati Bogu dosta je. O kako mi dobro razumijemo taj težak osjećaj, možda i od ove vrućine koja nas je ovih dana toliko morila, iz naših ustiju izlazi pa dosta nam je već svega. A anđel Boži dolazi krijepi proroka jednom pa još jednom i najavljuje mu nešto posve drugo. Nije dosta, nego dalek je put pre tobom i onda na vrhuncu gore doživjetiš tu najčuveniju objavu koju cjelokupna biblijska duhovnost pamti. Je li to što se zbilo na gori onaj pravi pečac, pečac Duha Božjega koji će od tada obilježavati prorokovo djelovanje? Smijemo li reći da to što je na gori doživio da je to pravi kruh, hrana za njegovu dušu? Sin koji je s neba sišao od vijeka promatra Otca i vidi u očevu srcu i to kakvi smo mi ljudi. Što evanđelje kaže? Nasitili se, dobrano se okrijepili, naužili se hrane u izobilju, a onda se u njima javlja gorčina na onoga koji hrani. Razvija se ona unutarnja uzkijpijelost, uzavrelost za koju sve to pismo kaže da je za čovjeka problem, to ne pripada čovjeku. I eto vike protiv njega o koje apostol piše. Što to ovaj govori? Znamo mi njega. Mrmljanje postaje pravom hulom protiv sina Božjega. Više to nije dijaloška rič upućena gospodinu, nije to razgovor s njime. To je ona opaka metoda glasine, trača, tako zvani govor mržnje gdje ne stupamo u dijalog nego naokolo prepričavamo, širimo. Papa Pranjo kaže pa to je već terorizam. U tim teškim razotkrivanjima naše naravi koje sklona mrmljanju i rogoborenju, zapravo smo ponosni i veselimo se kada vidimo da je Sveti Josip tako dobro preuzeo ulogu zemaljskoga oca da može svima vama, dragi očevi, biti utjeha, nagrada, inspiracija, naime i napadači bili su posve uvjereni da je Josip Isusov otac. Oni u svemu vjeruju da su Marija i Josip otac i majka, za nas utješno da je očito toliko Josip djelovao u toj obitelji da je to bilo posve normalno držati Isusa njegovim sinom, ali s druge strane baš tu se vidi kako je istina važna. Ovo je zabluda, kolikogod fanatično uvjerenje čovjek širio oko sebe, kolikogod glasna dila laž za istinu ne znači apsolutno ništa. Promašili su u samom početku ne prepoznavši i ne priznavši da je Isus božiji sin, a gospodin koji tako dobro poznaje našu narav i zna da se odmah rađa zavis i zlo oko, razoružava ih u početku, oduzima im svu silu njihovog negativnog naboja. Sin, boži ljubljeni sin koji je s neba sišao kao kruk života, dok je promatrao oca od početka, znao je da njegov posao nije okupljati neku stranku, pridobivati pristaše. Ne stvara on mrežu u kojoj će vladati i onda njome manipulirati, ne stvara on neke svoje sljedbenike koji ne bi razmišljali vlastitom glavom. Sin boži od početka u očevu krilu vidi i zna kakav je otac. On zna da je svaki od nas opečatom duha svetoga kako kaže apostol Pavel i htio bih da vrlo jednostavno promotrimo ta tri časa koja određuju cijelokupni naš život. Opečat duha svetoga, je li to ono što sam Isus kaže, pa naravno da me nećete prepoznati osim ako vas otac moj privuče, otac nebeski privlači, to bih htio da osjetimo draga braćo i sestre, smijem reći to je taj pečat, otac privlači, jedino tako možemo doći do sina. Ako smo učenici boži, to jest kako Isus kaže, ako smo čuli od otca, to slušanje što otac govori svakome od nas, to nas dovodi k Isusu. Prvi čas u našemu životu je taj sveti pečat, kad nas je otac privukao, drugi čas ili drugo vrijeme je kada smo došli k Isusu i sada nastojimo živjeti s njime. A i jedno i drugo usmjereno je kako kaže apostol, kako prije njega govori gospodin, gleda taj pečat na dan otkupljenja, Isus veli uskrisit će nas u posljednji dan, to je taj treći čas, treće vrijeme kojim je cilj naš život obilježen. A mi ponizno, ali i Bogu zahvalno otkrivamo ponovno jednu divnu činjenicu, Isus je Mesija kojega je Bog pomazao ne zemaljskim uljem nego duhom svetim, zato je On pomazanik, zato je On Krist. A mi čujemo danas podsjetnik da smo i mi tim istim duhom opečačeni, da nam je taj pečat i svi ćete mi odmah pomoći pa znate to i bolje nego ja, kada se je to na sakramentalan način dogodilo u životu svakog kršćanima, pa na svetoj potvrdi, na krizmi, sada shvaćamo što to znači kada biskup kaže prijmi pečat dara duha svetoga. Pomazanik Krist, pomazan duhom od Otca, kršćani opečačeni tim istim duhom. Zato nas apostol poziva da idemo ovim svijetom kao što je Isus išao, hodite u ljubavi, kao da ponavlja one riječi koje tako dobro znamo s posljednje večere, ljubite jedni druge, to je jedina nova zapovjeda. Svjeti Pavel istu stvar kaže malo drugačije, a onda jasno potvrđuje da na istom misli, kao što je Krist ljubio vas, tako hodite u ljubavi, kao što je On oprostio, kao što je Bogu Kristu oprostio, tako vi praštajte kaže apostol, a kada pogledamo izvorni tekst da vidimo tamo nevjerojatnu ljepotu i uzvišenost koju On pripisuje ljudskom dostojanstvu, Bog daje milost u Isusu svakome od nas, a Pavel apostol kaže tako i vi, dajte milost, iskazujte milost jednim drugima. Draga braćo i sestre, od silnih riječi samo je jedan smisao, a to je gospodin Isus ne želi prisilno pridobiti za sebe, nego još jednom samo ga sebe objavljuje i kaže ja sam kruk života, njegovo predanje za nas. Apostolim riječima njegov prinos, njegova žrtva Bogu na ugodan miris, to je ono što je On sasvim stvarno u svome životu učinio, dao je svoje tijelo, znamo svi, to se zbilo na križu, to slavimo ovdje na avtaru, ma to je ta hrana za čovjeka. Zbog toga je Isus kruk života, od toga kruha pozvani smo jesti, ja vas pozivam jer mi je ta uloga dana i gospodin kaže ako od toga kruha jedeš, onda nećeš umrijeti, nego ćeš vječno živjeti, vjerojatno je i tu već život proroka ili je dragocijena najava. Znamo, on je jedan od one dvojce starozavjetnika koji su pošteđeni smrti, nije umro, Boga je uzeo s ovoga svijeta na čudesan način. Draga braćo i sestre, danas s novim očima, s novim ušima naše duše poslušajmo riječi koje svaki put kod svete mi se čujemo, ovo je moje tijelo koje se za vas predaje, amen.