Evanđeoska udovica

Evanđeoska udovica Predraga braćo i sestre u Kristu, dobro došli u ovaj novozavjetni hram u kojemu nas sam Gospodin sa svojim Srcem iščekuje i danas nas posebno poziva, kao i svoje učenike, da bi nam pokazao tako dobro znani i dragi primjer evanđeoske udovice koja nas upućuje na to što je Božje obilje. Pred Gospodinovim pogledom naša je oskudica, naša neimaština, ali i ljudsko izobilje. I odjednom sve postaje, kako to volimo reći, relativno. Gospodin nas upućuje da vidimo kako doista stvari stoje, i ja vas od svega srca rado pozivam da se zaustavimo na tom pogledu. Jedna žena, udovica, sirotica, siromašna, ostala je bez obiteljskoga oslonca; možda već u visokim godinama, u skromnoj jednostavnoj haljini dolazi i tamo među mnoštvom mnogih uglednih i bogatih, među silinom naroda, i ona, posve neprimjetno, ubacuje u riznicu, recimo dva puta po 50 lipa, eto jednu kunu. A Gospodin Isus baš nju uočava, njoj poklanja svoju pozornost i ona će poslužiti za evanđeosku pouku. Ući će u Evanđelje. Pokazat će sam Gospodin na njezinu primjeru kako jedna sitnica, eto jedna kuna, u očima Božjim može biti pravo obilje. Zbiva se, baš kao onda, kada je Gospodin Isus, kako dobro znamo, na čudesan način nahranio mnoštvo i onda rekao učenicima: »Pokupite i te ostatke – ulomke, sitnice – koji ostadoše!« I gle, nastade cijelo novo obilje, bilo da je riječ o sedam košara ili dvanaest košara! I u jednom ili drugom slučaju biblijski simbolični brojevi pokazuju nam kako Gospodin može od našeg vrlo oskudnoga dara učiniti pravo veliko obilje. Smijemo li prepoznati i u ovoj udovici, možda starici, kako se već sprema umrijeti, možda je i ona, baš poput udovice iz Ilijina doba, i sada Gospodin Isus u njoj vidi s jedne strane upravo tu spremnost da prihvati i smrt. Čusmo kolika bijaše, evo, oskudica koju je trpjela ona žena udovica sa svojim sinom. Bila je pripravna napraviti još to hrane što imaju i onda predati dušu svoju u Božje ruke. Ali odazvala se je prorokovu pozivu i tako u njezinu životu nastaje velika promjena. Gospodin Isus gleda u dubinu srca i vrlo vjerojatno prepoznaje jednaku takvu spremnost i dobrotu kakva bijaše i u onoj udovici u Ilijino doba. Istina jest, danas opet i u ovom našem najsuvremenijem bogatom zapadnom svijetu znamo što je neimaština, što je oskudica, što je ona blizina smrti koja nam nekako oduzima volju za život. I još k tome sam Isus upozorava nas da ima onih ljudi kojih se trebamo čuvati. Oni koji vole privid ljudskog ugleda i to im je glavno zanimanje, glavni interes. Vole da se njima iskazuje počast dugačkim pozdravom, uvijek će za njih biti rezervirano prvo mjesto, bit će na naslovnici, bit će pod reflektorima, bit će pred kamerama. Zapravo jako vole gozbe i da se dobro pogoste, da se dobro najedu i napiju, i pritom se pozivlju na svoj zakon, na ono što je napisano. A u isti mah u njima se skriva divlja pohlepa kojom će čak i nesretnu udovicu ostaviti bez njezina imanja. Gospodinovim riječima: ma, proždrijet će i kuću udovičku. Odmah razumijemo da Gospodin Isus poznaje ovaj naš realni svijet i upozorava nas na to da nam se doista valja čuvati. Ali zašto Gospodin toliko ističe ovu ženu i kaže da je ona dala više nego li svi ostali? Nije li tajna upravo u tome da ona daje od svoje oskudice, od svoje neimaštine. Od trpljenja zbog siromaštva daje sve što ima, kaže Gospodinu. Štoviše, kada pogledamo u izvorni biblijski jezik, i vidimo da ona posljednja riječ koju će raditi ljepote stila, prevoditelj pjesnički izreći tako da kaže dala je sav svoj žitak – toliko evanđeoskog jezika poznajemo svi – tamo stoji bios, svoj vlastiti život, ono što je njezin život, što ima za uzdržavanje, ona to daje! Sasvim sigurno Gospodin Isus prepoznaje svoj vlastiti stav. I ovaj put, u ovoj svetoj misi, sjećamo se kako Gospodin Isus na križu daje sve od sebe. Nakraju će i ono središnje, ono zadnje što ima, predati u Očeve ruke. Znamo napamet, govori Gospodin: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« Sve tebi dajem. Može zato preciznim okom Apostol u Novome zavjetu pisati: To je vječni svećenik. Samoga sebe dao je. Ne mora on kao starozavjetni svećenici opet i opet prinositi žrtve, ta on je sam svega sebe jednom primio. I tako omogućuje da se ova naša oskudica pretvori u duhovno izobilje. Tako Gospodin omogućuje da i danas ovaj skromni darak, ovaj kruh i vino postane njegovo Tijelo i Krv kao hrana za naše duše. To je obilje koje Bog stvara! Predraga braćo i sestre, dođimo danas na ovaj oltar sa svojom oskudicom, sa svojom neimaštinom, sa svim onim u čemu se mi s pravom osjećamo siromašni, ne tek materijalno! Dajmo sami sebe kako bismo onda osjetili ono što je po svoj prilici jako dobro primijetio Gospodin i kod ove udovice. Dala je ono što ima, a onda prima na dar nezaustavljivu duhovnu utjehu, ono dubinsko zadovoljstvo koje može osjetiti čovjek koji zna da je svoju životnu zadaću ispunio, da je postigao punu mjeru ljubavi. Baš onako kako će nam gospodin primjer dati.