Ustani, zacini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Jahvina, a zemlju evo tmina pokriva i mrklina narode. A tebe obasljava Jahve i slava se njegova javlja nad tobom, k tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi kistoku tvoga sjaja. Podigni oči, obazri se, svi se sabiru, k tebi dolaze. Sinovi tvoji dolaze iz daleka, kčeri ti nose u naručju. Gleda će štadi sjati radošću, igra će srce i širice, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati.
Mnoštvo deva prekričete, jednogrbe deve iz midjana jefe. Svi će iz šebe doći, donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajuće. Dobrodošli u Kardoner, emisiju zajednice krčanskog života. Ja sam Andža Jakovljević i želim vam blagoslovljeno i plodonosno vrijeme, koje ćete provesti s nama. Je li prorok Izaja političar ili treba li šestdesetog poglavlje kod Izaje čitati kao politički program? Na ova pitanja ili ovim temama razgovaramo, kao što pretpostavljate, s Patrom Nikom Bilićem. Pater, dobrodošli u još jedan Kardoner.
Hvala od srca na pozivu da evo još jednom pokušamo, koliko god je moguće, smireno, ali ozbiljno i precizno zaviriti u ono što je Božja riječ svima nama dana. Jako je lijepo pogledati iznova u knjigu proroka Izaije, jer nam je Izaija poznat, drag, pa zašto onda ne zaviriti u jedno poglavlje, koje predstavlja cijelinu za sebe i imavi posebno mjesto u knjizi, a puno je zapravo nade svjetla i vidjet ćemo da je zapravo jako aktualno upravo u ovo naše doba.
Tekst koji smo čuli na početku početak je 60. poglavlja. Po čemu se 60. poglavlje u knjizi proroka Izaije može shvatiti kao politički program na vrlo delikatan i kontroverzan način i je li to Izaijn poziv na bešćutno osvajanje? To je zapravo ishodišno pitanje, treba li u ovome poglavlju gledati na ishodište sionizma ili sionizma, ponajviše u onom negativnom smislu, da Bog poziva svoj narod na evo političko, a onda i ratničko osvajanje, najviše vezano uz dva puta ponovljenu najavu kako blago svjetkih naroda dolazi do Božjega naroda, oni postaju vlasnici proroštvo koje onda tamo pred kraj stoji, da će sinovi Božjega naroda posjedovati zemlju za uvijek.
I sad sam konkretno jedna vrlo čudna izjava, ako ima neki narod, kaže gospodin svome sugovorniku, odnosno osobi kojoj se obraća, odnosno vidjet ćemo sugovornici, ako ima neki narod koji tebi ne služi, taj narod neće opstati, dakle jedino oni koji tebi služe, jedino ono koji su tvoji robovi, koji su tebi na usluzi, e oni će opstati. Zbog ta tri dijela toga teksta namjerno postavljamo vrlo izazovno pitanje je li to jedna politika koja je zapravo u sebi vrlo negativna, premda već i prvo čitanje pokazuje da je to sve puno svjetla i pozitivnosti pa se onda taj vrlo grubi dojam na temelju samo tri ječenice odmah rastapa u nečemu blaženom i svjetlom.
Kakav je osnovni ustroj teksta u Izaj 60 i možemo li prepoznati tko je u dijalogu? Ukupno u tom tekstu od 22 redka 60-ak riječi koje nam govore o tome tko stoji s druge strane, ponajprije ovi imperativi ustani, zasini, podigni oči, sukladno hebrejskoj gramatici oni su zapravo u ženskom rodu, mi u hrvatskom ne razlikujemo, kad je drugo lice u pitanju onda mi kod imperativa to nećemo razgovarati, hebrejski razlikuje i to je konstantno ženski rod, najčešće ćemo naći onaj dio, to je zapravo nastavak u hebrejskom jeziku koji kaže tvoj narod, tvoja zemlja, tvoji sinovi uvijek se radi o ženskom rodu pa i onda tu stvar postoje posve jasna kada kaže umjesto da budeš i dalje ostavljena i omražena bit ćeš ljubljena, takle mi imamo konstantno lik žene personificiran, dotle to ide da je to osoba koja ima oči koje treba podići, ima srce koje se širi, koje lupa zapravo od radosti, poslije će pisati kako dolaze i klanjaju se do tvojih nogu, dakle ima i noge, poslije personificirana, a onda dolazimo negdje zapravo na kraju prve polovice poglavlja do potpune jasnoće o čemu se radi, doći će k tebi i priznaće da si ti grad Božji i grad je u hebrejskom jeziku ženskog roda pa onda i to se još uklapa u tu nama jako prihvatljivu i sasvim razumljivu, personifikaciju ženske osobe i onda se pojavljuje i ime koje je vrlo jasno i nama dok čitamo sve to pismo, ti si Sion, Sion kod Izai jer dobito je zapravo zamjena za ime Jeruzalem, ali Sion precizno je ona gora na kojoj je podignut hram.
Tako je otkrivamo uz sve ove nabrojene podatke neke malo i ovako rekobiš baš eto znanstveno prebrojavanje, Bog je u razgovoru sa ženskom osobom, a ta ženska osoba je zapravo sveti grad Jeruzalem, ušlo je to i u pjesmu koja je dosta omiljena ne samo u hrvatskom nego i u međunarodno ustani za Cini jer dolazi svjetlost i onda se u pripjevu ponavlja ime Jeruzalem. Nama je važno što se ime Jeruzalem ovdje u ovom poglavlju ne pojavljuje, Izai ja ga izostavlja, vjerojatno iz svojih razloga i tako nas podsjeća na najvažniji dio svetoga pisma, staroga zavjeta, ono što zovemo zakon, petoknižje, vrlo jasno govori, Bog će odabrati mjesto gdje će boraviti njegovo ime, dakle to će biti Bože pribjelište, ali se ime Jeruzalem uopće ne spomenje.
Evo slično je i ovdje, sugovornica Božje Jeruzalem, ali njezino ime je prešučeno. Nailazim opet na ponavljanje toga istoga, ja gospodin to izvodim i ja ću požuriti da se sve izvrši ovo što kažem i također ćemo naći više puta, sigurno desetak puta da se Bog izražava tako da govori o sebi u prvom licu, što On stvara, što On svojim rukama čini, naposle evo mogu već sada istaknuti taj preokret. Prije sam u svojoj srđbi tebe udario, a sada u svojem smilovanju, u svojoj ljubavi, u svojoj radosti ja ti iskazujem miloseđe, dakle Bog sam se vrlo jasno predstavlja kao Onaj koji govori.
Koje su granice teksta i kakav mu je položaj u izajinoj knjizi, a kakav u Bibliji? Mi redovito, kad uzmemo u ruke neki biblijski tekst, ako ga želimo shvatiti, evo, kako smo rekli, i ozbiljno i duboko i što preciznije, onda uvijek postavljamo upravo ovo pitanje, odakle dokle taj tekst ide, zato da ne bismo trgali iz konteksta, granice označavaju i tamo gdje se to izdvaja, ali i na koji je način povezano, ovdje je to relativno jednostavno ukoliko se radi o jednom poglavlju, ali ima nekoliko sitnica.
Prije toga imat ćemo Božji govor, upravljen narodu i upravljen samome proroku. Nakon ovog poglavlja dolazi onaj zapravo čuveni odlomak, koji sam gospodin Isus uzima, kada tumači svoje poslanje, pa kaže, duh gospodin na meni je, dakle prorok progovara. Tamo vidimo da je ovdje razlika u tome što se ovdje u cijelom poglavlju Bog obrača Jeruzalemu i potome je ovaj tekst jedna cijelina, imamo još jedan zapravo u Bibliji dosta važan znakić, mi imamo znak za zatvoreni odlomak, tako zvana se tuma, jednostavan gramatički znak koji pokazuje prije ovog poglavlja i poslije ovog poglavlja da je to jedna cijelina, dok recimo sa idućim poglavljem započinje nešto, znači onda teči prva dva poglavlja će biti cijelina.
Dakle imamo pred sobom tekst i onda kad čitamo sadržaj, onda vidimo, čekaj malo, pa ovdje se zapravo govori ili Bog govori Jeruzalemu o dolasku svih naroda koji će doći do Jeruzalema i onda se sjećamo, pa o tome je bilo riječi već na početku knjige iz Zaine gdje on promatra na kraju dana kad će svi narodi doći i sami osjećaju da je u Jeruzalemu, da je na Sionu, izvor pravoga svjetla za njih, ono što je tamo prikazano kao jedna općenita slika, mislim da se ovdje razrađuje, dakle u tom je bilo vrlo lijepo razjasniti kako imamo pred sobom opet dokaz jedinstvenosti knjige.
Mi znamo da prvi dio knjige obično se veže uz prethodno vrijeme, vrijeme asilske vladavine, drugi dio knjige od 40. pa do 55. poglavlja knjige proroka Izaija je obično kao deuteru Izaija poznat, najviše je usmjerena povratak naroda Božijega iz Babilona, a ovdje sada u ovom poglavlju najbolje prepoznajemo zapravo glavni motiv trećeg dijela knjige koji teče od 55. poglavlja pa do kraja, a to je sam Jeruzalem koji je ovdje sugovornica Božija, koji se zapravo predstavlja paralelno, u drugom dijelu je sluga gospodinje, ovdje je službenica gospodinja i napokon smijemo i to reći.
Ovdje se govori primjerice, evo, baš o ulozi Jeruzalema, ovdje je Jeruzalem onaj koji se kao dijete hrani, a poslije će biti, na kraju knjige, Jeruzalem će biti onaj koji će biti poput majke hraniteljice, dakle pomalo ovo poglavlje u nekom smislu je najava iz završeta knjige. A kad gledamo imali ovo poglavlje, imali ovaj govor Boži Jeruzalemu nekakvo važno mjesto u cijelini Biblije, pa onda nam odmah pada na pamet i sasvim konkretni opisi, koji će biti u zadnjoj knjizi svjetoga pisma o otkrivenju preuzeti upravo odavde, naprimjer, završetak, gdje je grad Jeruzalem više ne treba sunca i mjeseca, jer Bog sam svijetli.
Dakle, Ivan apostol ili pisac otkrivenja preuzima od proroka Izaije opise kad govori o nebeskom Jeruzalemu, koji se nebeski Jeruzalem spušta na zemlju u otkrivenju i to je dosta važno za završetak cijele Biblije. Možemo li formalno razlikovati pojedine dijelove ovog teksta i prepoznati njegovu dinamiku? Drugi zadatak u analizi najobičnjoj književnoj ili književno-teoretskoj jednoga tekste je upravo ovo što pitate. Ako smo donekle dovoljno razložili zašto mi uzimamo tekst kao cijelinu i što je ono što ga drži u cijelini, onda idemo prepoznavati ono što poznamo još iz osnovne škole, a to je kompozicija, kako je građan, koji su pojedini dijelovi.
Ovdje bismo mogli prvo tematski uočiti kako je tekst zapravo u prvoj polovici usmjeren Bogu, govori Jeruzalemu, ali nekako u središtu stoji uloga svjetskih naroda, svih onih koji dolaze Jeruzalemu, dok je u drugom dijelu, tamo paš od 15. redka, dakle praktički točno središte pa dalje, je ipak više usmjeren na to što se zbiva sa samim Božijim gradom, sa samim Jeruzalemom. A onda bismo mogli i unutar ta dva glavna dijela prepoznati ipak odlomke, dakle i prvi dio je nekako podijeljena dva dijela na dva odlomka, a i drugi dio, recimo početak svega na prvi odlomak, govori jednostavno o tome da narodi sa svih strana dolaze, a sam Bog o sebi govori tek dva puta.
Dok se onda nastavlja tako da Bog puno više progovara o sebi, evo dakle to je već dovoljan razlog, kažemo ovdje je nešto novo i zapravo se i motivi ponavljaju, tako da je već to ponavljanje znaka, aha imamo prvoj polovici teksta imamo dva odlomka. Slično možemo reći i onda kada je u drugom dijelu govor više o samome gradu, da se ponajprije u prvom odlomku nekako Boži je ja, dakle Bog o sebi manje govori, a u drugom odlomku puno više govori, a drugi odlomak tog drugog dijela, dakle četvrti odlomak u tekstu je posebno istaknut s time što se vraća tipično za proroke, to je obilježje apokaliptičkog prorošta, vraća se na motive iz stvaranja, govori o tami, koja postaje svjetlo, govori o suncu i mjesecu, a tu smijemo onda reći, pa tu je donekle i, reko bih, i dinamika, koja pomalo je ono što zovimo inkluzija, pa već ovi reci koje ste pročitali jasno govore o Božijemu gradu, koji je pun svjetla, za razliku, eto, od naroda koji su, ili od zemlje, cijele zemlje koja je u mraku, a na kraju se, na samom kraju, opet se vraćamo na tu istu temu, svjetlo, i sad je posve jasno, ma i na početku je bilo jasno, da to svjetlo je zapravo Bog sam, pa onda u tom smislu, kao završeta, kao cilj prema kojemu ide, to je zadnje dio teksta, zadnja rečenica gdje Bog sam o sebi govori, ističe da je to dijelo koje On čini i da će se On požuliti da to bude brzo gotovo, da to uskoro biva, i sam za sebe kaže da je On svjetlo za svoj grad.
Kako se u prvom odlomku govori o svjetskim narodima? Cijeli taj tekst zapravo nam govori o susretu između svetoga grada i svih onih naroda, koji su u Bibliji jasno oslovljeni imenicom, koje označava da oni nisu dio Božjega naroda, da nisu dio izabranoga naroda, oni su eto pogani, oni su odasvud na svijetu, nemaju iskustvo oslobođenja iz Egipta, nemaju iskustvo da su sklopili save s Bogom. E, a sada sam Bog najavljuje da ti ljudi koji su zapravo prije bili neprijatelji, koji su i tlačili Božji narod, sada dolaze darovima, okupljuju se sa svih strana i dolaze zapravo kao poslužitelji, dva puta će se spomenuti ta riješća, i prvi odlomak i drugi odlomak ponavljaju to, oni sada dolaze kao tvoji služitelji i tebi vraćaju tvoju djecu.
Dakle, nama je to jako važan dodatak, shvaćanju, kome se to Bog obraća, jer On svetomu gradu prepoznaje ne samo personifikaciju osobu, lik žene, nego i lik majke. Tvoja djeca vraćaju se, donose kćeri tvoje, dakle u krilu nose tvoje kćeri, to bi bilo prvi pozitivan prikaz gdje svi narodi svijeta dolaze k Božjemu gradu, dolaze kao oni koji više nisu protivnici i omogućuju da se Božji narod opet okupi, tj. da Jeruzalem bude opet majka koja se veseli svojoj djeci.
A kakva je uloga svjetskih naroda u drugom odlomku? Naglašenu ulogu gdje Bog sam o sebi govori i ističe ta daleka mjesta, u svetom pismu obično otoci, dakle nastanje na mjesta koja su daleko, čeznu za mnom, kaže gospodin, dakle ja sam objekt njihove čeznje, njihove nade, njihovog iščekivanja, ponavlja se, kako reko, da iz daleka se vraćaju djeca, da ti narodi dolaze sada kao poslužitelji. E, ali ono što nam je novo, mi ćemo u tom drugom odlomku ili drugom dijelu prvog tog opisa susresti se i s novim pojmom, kod nas obično preveden kao stranci, doslovce, ovdje se radi o izrazu ''oni su sinovi tuđine'' i možemo shvatiti to prije svega kao evo, ljudi koji su pripadnici drugoga naroda, oni sada dolaze, tu su, i oni postaju graditelji jeruzalemskih zidina.
To bi bila novost s obzirom na prethodni dio, ali nama je taj izraz važan. Zašto? Zato što nam pokazuje kako je, izajin tekst, ne samo pjesničko teološko razmišljanje o tome što bi moglo biti, nego da je jako vezan uz povijest. Paralelan izraz, oni koji su rođeni u tuđini, koji su sinovi tuđine, vrijedi za svasim konkretno povijesno iskustvo iz knjige Nehemine, povijesne knjige, koja baš opisuje obnovu zidina, i onda će na takav način promatrati one pripadnike Božjega naroda koji su de facto rođeni u progonstvu i sada su se vratili.
Ovakve povratnici također imaju ime sinovi tuđine, pa se onda u tom izajinom promatranju stapa proroštvo o tome da će sada i stranci i drugi sudjelovati u izgradnje Ruzalema, ali je to jedno pocijetnik na ono što se de facto u povijesti zbiva, kad su se ljudi, pripadnici Božjega naroda, koji su pretrpjeli progonstvo i bili u Babilonu, vratili i oni su sudjelovali konkretno sasvim u obnovi zidina. Ovaj nam je drugi dio također važan, zato što ističe da ti narodi koji dolaze donose Jeruzalemovu djecu, dakle djecu majke Jeruzalem, na brodovima, to je slika velike daljine, spominje se sasvim ugrendo Taršiš, obično se misli da bi to mogla biti Kartaga, dakle na drugom kraju Sredozemnog mora, što će reći evo iz sasvim dalekoga svijeta, vraćaju se, e, ali sada se upotrebljava onaj izraz ili Bog sam za sebe upotrebljava opis da je On svetac Izraelov, to ponavlja dva puta, a to nam je važno, jer to je jedan izraz koji pokazuje kako je cijela knjiga proroka Izaije jedinstvena, kren da smo rekli da postoje tri dijela i čak i izraješći vremena, ali izraz svetac Izraelov, tipičan Izaijin izraz koji buhvaća cijelu knjigu i kako sam već rekao, ovdje ćemo čak osam puta naići na opis kojim Bog govori o samome sebi, dakle ističe, u mene se uzdaju, mene iščekuju, prema meni su orijentirani otoci, dakle ta daleka mjesta nastaljena, dakle i sa stranim narodima, a i sa prornicim Božim naroda.
Ovdje se nalazi već spomenuta izreka koja je jako puno tumači, kad gospodin kaže Jeruzalemu, to tvoje trpljenje koje si prošao, ja sam te u svojoj srđbi, u svome bijesu udario, to je nama iz novozavetnog stajališta, reko bih, puno lakše prihvatiti, dakle sam Bog daje do znanja, prošao si teški križ, to je muka koja nije bez moga znanja, to je muka koja također se povezuje sa mnom, a onda sam u svojoj naklonosti, u svojoj dobroti tebi se ponovno smilovao, i napokon u tom drugom dijelu izravno Bog govori o svome svetištu, dakle ako se cijeli tekst usmjeruje na grad, na cijelinu zajednice koja žive u gradu, ovdje se posebno ističe svetište, to je hram Božji kao izravno mjesto Božjega prebivanja, rekli smo tamo da se u personifikaciji govori o ženi koja ima svoje oči, svoje srce, svoje noge, ovdje i Bog za sebe kaže, što je posve u biblijskom načinu izražavanja, to je podnožje za moje noge, tamo gdje moje noge stoje, to je hram, dakle Bog jednostavno je ovdje na zemlji, i opet nama iz Novog Zavjeta, s Novozavjetnog sladišta prihvatljivo i drago, ideja utjelovljenja je već jako najavljena, utopljena u starozavjetne tekstove.
Što otkriva prvi odlamak u drugom dijelu, koji više govori o gradu Božjem? Cijeli taj druga polovica teksta nekako na prvo mjesto stavlja sada ne više narode, nego sam grad Božji, možda bi bila glavna osobina tog prvog dijela, da se odmah uvodi preokret. Umjesto toga da su te prije tlačili, sada djeca tvojih tlačitelja, nova generacija, dolaze klanjati se, dolaze s poštovanjem, oni sami priznaju da se ti grad Božji. Veliki preokret, to bi bilo ono što je opet malo vezano uz narode, a onda na vrlo simpatičan način sam Bog najavljuje promjenu unutar onoga što možemo nazvati modernim riječnikom infrastrukture grada.
Dakle, Bog sam najavljuje ti si prije imao mjed, a sada ja dajem zlato namjesto mjedi, tamo gdje je bilo željezo sada stavljam srebro, tamo gdje je bilo drvo stavljam mjed, tamo gdje je kamen stavljam željezo, dakle vrlo razumljivim slikama iz običnog života govori se o tom poboljšanju, grad će postati nov i to sam Bog čini. Izličito se najavljuje kako su prošli dani žalosti i kako dolazi razdoblje radosti, dakle grad sada poprima nešto što je novo i što je prije svega dijelo Božja.
Što možemo reći o tome kakav je doprinos drugog odlomka u tom drugom dijelu, koji se posebno posvećuje opisu grada Božjega? Evo govorimo o jednom šestdesetom poglavlju u knjizi Proroka Izaije, to bi bio treći dio knjige. Uočili smo da je poglavlje tematski ponaj prije usmireno na narude koji dolaze do Božjega grada, a drugi dio je usmiren na sam grad Božji i tu smo razlikovali dva dijela koja se ponaj prije ističu po tome. Možemo sasvim mogući reći evo od devetnajstog do 22.
redka je taj završni dio koji nam donosi, što sam već istaknuo, pogled na stvaranje, dakle to bi bilo tipično apokaliptički gdje se budućnost opisuje slikama s početka. Vraćamo se na temu svijetla, tri puta se ističe svijetlo, a ono što nam je najvažnije, ovdje sam Bog za sebe kaže da postaje svijetlo i to vječno svijetlo, i tu smijemo malčice iskočiti iz okvira Proroka Izaije i uočiti kako se prvi put u Svetom pismu, kao ono vječno, opisuje Božji savez.
To smijemo jako povezati s ovim, dakle prisutnost Božja i to da je Bog sklopio savez sa svojim narodom, sada postaje nešto što je svijetlo za grad Božji, ali i za narode koji to prepoznaju. To bi bilo jedno od onih tumačenja gdje se već na početku govori o hodočašću svjetskih naroda koji sami prepoznaju, tu je ono što nam daje orijentire za život. Već prethodni odlomak najavio je promjenu, rekli smo sasvim konkretno je li promjena u infrastrukturi, odnosno oni koji su prije bili tvoji tlačitelji, sada dolaze kao prijatelji, graditelji, štovatelji, s time se onda i završava gdje sam Bog govori da će onaj koji je malen postati cijelo mnoštvo, onaj koji je sitan postaje moćan narod, rekli bi tipičan uvod u novi zavijet gdje se jako preferira one koji su maleni i u njima Bog vidi snagu za budućnost i posebnost je što se u tom završnom dijelu opet čak četiri puta pojavljuje to Boži je ja, Bog govori o tome što je njegovo dijelo.
On sam postaje prisutan ne samo kao sugovornik nego onaj koji konkretno govori o svojim dijelima, govori o svojim nasadima, dakle Bog je posadio vrt, govori o svojim rukama, mojih je to ruku dijelo, vidjeli smo tamo noge su, imaju svoje podnožje tamo gdje je hram, dakle praktički mjesto gdje Bog stoji je hram, sada govori o svojim dijelima i napokon što sam već i naglasio, pošetak svega jest gdje Bog obećava da će sve ovo što najavljuje on sam učiniti tako da to bude što brže, požurit će se s time da to što prije napravi.
Tu bih se usudio samo još dodati jedan važan dijelić gdje sam Bog govori kako ta budućnost koja dolazi, ti maleni koji će postati veliki, da ih sam Bog naziva izdankom, a to je kod Izaije odmah podsjetnik na nama poznato mesijansko proroštvo o mladici koja će isklijati iz banja Išaeva i o izdanku koji izbija iz njegova korijena. Dakle, i opet imamo taj fenomen, treći dio knjige proroka Izaije u ovom poglavlju vraća se, preuzima način govora iz prvoga dijela i tako potvrđuje da je riječ o cijelini, odnosno kada govorimo o tom izdanku, onda znamo da je u pitanju starozavetni pogled na Isusa i na novi zavjet.
Kako Izaije u ovom poglavlju govore o glavnom pitanju politike, odnosno pitanju vlasti? Pogled je malo drugačiji, da je Bog onaj glavni koji čini, ali ono što je nama poslije interesantno i u tekstu jako vidljivo, ne samo da narodi ovdje prolaze obraćenje, kao i sam Božji narod, dakle od tlačitelja postoji oni koji de facto su poslužitelji Sionu, poštuju grad Božji, do te mjere su u službi Božjemu gradu da su poput majke koja na svojim grudima hrani taj grad, ali najpreciznije, važno nam je što se ovdje jednostavno u jeziku i zajinom prepoznaje.
Narodi, svjetski narodi imaju svoje kraljeve, dakle najnormalnije, narod ima svoga zemaljskog vladara, što ti kraljevi čine? Oni vode narod koji dolazi k sjaju Božjemu, sami kraljevi postaju služitelji, oni su vođe, ali su i sami dovedeni, dakle oni dolaze praktički, evo, u procesi ih vode, pomalo su i u nekakvom stanju, evo, kao da su porobljeni, oni su hranitelji Siona, što više, narodi će imati opstanak jedino ako služe tom Božjem gradu. Dakle uočavam sitnice, gdje je glavno ovo, narodi se predstavljaju kao oni koji svaki ima svojega kralja, a Siona, sugovornica, ta žena koja predstavlja Božji grad, zapravo je to manje više sažetak svega Izrela, to je dosta važno, dakle ode se na grad, gleda praktički kao na one koji je jedini, preostao kao ostatak, što je i povijesno donekle bilo, bio slučaj, dakle ostala je samo Judeja i Jeruzalem, na primjer, pred babilonskim osvajačima, čak i Jeruzalem propao.
E, ali kad se obraća Sionu, kad, dakle, Izaija zapisuje Božjije riječi o gradu Božjemu, onda nema kralja, dakle nema zemaljskoga kralja, to je prije svega povijesna činjenica, dakle, oko kojem je kralj ubijen i odveden, više ga nikad nisu nimali, to je povratak na izvorno iskustvo gospodinje naš kraj, dakle to stoji u pozadini. Zemaljski kralj je od početka bio u Bibliji dvoznačan, ali onda još ljepše, sam Bog obećava, ja ću se pobrinuti da na mjestu glavara, na mjestu onih koji evo imaju nadgledništvo, kod tebe, u tebi, da to bude mir, dakle, ja Bog dajem mir kao nadgledništvo, kao upravu, kao vladara.
Zapravo se upotrebljava ona riječ, vrlo zanimljiva, oni koji su bili voditelji robovskih radova u Egiptu, sada Bog upotreblja tu istu riječ da kaže, e, umjesto tih goniča robova, umjesto onih koji su ime faravnova utjerivali disciplinu, ja sada postavljam pravdu, dakle, Bog postavlja šalom, mir, Dakle, Bog postavlja pravdu kao ono što preuzima vlast, ono što vlada u gradu Božjemu. Vrlo zanimljiv program koji nam pokazuje da Izaija jest političar, ali političar koji itekako uzima u obzir Boga i Božja mjerila i ono što je ključan, dakle, Bog je taj koji to daje, dakle, Bog postavlja njegov autoritet, čini da u Božjemu gradu nema zemajskoga kralja, nego da vlada mir, da upravlja, da ima upravnu moć mir i pravda.
Moje posljednje pitanje danas, što je posebno kod Izaija u ključnom biblijskom pogledu na bogoštovlje i vjeru? Govoreći o Božjem narodu, oni govore o narodima uokolo i često o velesilama. Oni su povijest Egipta i povijest Babilona i povijest Asirije i iz biblijske perspektive povijest velesila koje su udaljene, tako je to i sa Izaijom, koji međutim na posebno mjesto stavlja ono što je nekako proroku najvažnije, to je odnos prema Bogu. Dakle, pitanje bogoštovlja, pitanje iskazivanja počasti Bogu, što nam je u ovom šestdesetom poglavlju posebno utješno i vrijedno? Prvo, narodi dolaze i prije svega, kažem, možemo ih promatati negativno kao one koji su potlačeni.
Ako ne služite Sionu, nema vam obstanka. Međutim, upravo tim narodima Bog dodjeljuje nevjerojatno pozitivnu ulogu. Oni dolaze i na način navještanja radosne vijesti, dakle upotrebljava se onaj izraz, koji će onda u Novom Zavedu biti evanđelje, oni proglašavaju, oni pjevaju Božje pohvale. Dakle, ti strani narodi pjevaju hvalospjeve. Hvalospjevi u svetom pismu, ista riječ koja označava psalme. Dakle, mi imamo sasvim drugačiji pogled, ovdje nije potlačivanje stranih naroda, nego svi se oni uključuju u biblijske molitve, oni izriču pohvale Bogu i to kao radosne vijeste.
Drugo, blago naroda dolazi, sasvim konkretno, evo dolaze deve, stada, ovnovi. Zašto dolaze? Koja je njihova svrha? Zato da budu žrtveni prinos Bogu. Dakle, to nije obogačivanje Jeruzalema, iskoristavanje despotka vlast na drugima, nego oni postaju žrtveni prinos Bogu. Koja je motivacija da oni dolaze? Zapravo oni dolaze, san gospodin kaže, otopci se uzdaju u mene, mene iščekuju, k meni su uglede, oni dolaze u Božiji grad, dolaze tebi Jeruzaleme, poradi Božijega imena, to im je motivacija. Već početak, koji govori o tome da nad zemljom vlada tmina i da su narodi prekriveni mrklinom, nama je vrlo važno upozorenje, jer se ovdje upotrebljava ona riječ, koju, na primjer, susrećemo u opisu, da je Bog sam prebivao u tmastu oblaku, u gustoj tami, kad Mojsije doživljava da je duše blizu Bogu, ali da je Bog nedohvatljiv, ili kada Salomon opisuje da je Bog u hramu, ali ne tako da možemo njime vladati, nego on je u tom gustom mraku.
Danas, nakon drugog Vatikanskog, uz svemu što poznajemo iz inkulturacije, nama to nije problem prepoznati, kako Biblja kaže, pogledaj u toj tami poganstva što je ono gdje je Bog prisutan i gdje ti ljudi dekako imaju sposobnost prepoznati Božju veličinu, Božju dobrotu. I ono što je dekako najutješnije, reko bih tri stvari. Prvo, Jeruzalem ima svoje svjetlo, grad Božji ima svoje svjetlo, koje ga ističe pred cijelom zemljom, ali to svjetlo je od Boga, to svjetlo je Bog, dakle nije to nešto što je Jeruzalem od sebe ima.
Drugo, Jeruzalem je prošao teško iskustvo gdje je on sam doživio poraz, propas, što je povjesno realno, dakle pod Babylonom i Razuren, a gospodin kaže i to je od mene. I napokon ono najljepše, koji je cilj ne da Jeruzalem bude gospodar svega svijeta ili da Bog želi da sad njegov narod nekako zavlada u smislu nekakvom despotskom, nego njegov je cilj da sam grad Božji spozna konačno iz dubine tko je i kakav je Bog, da opozna da je Bog spasitelj i da je Bog otkupitelj.
Upravo te dvije starozavjetne rječi nama su jako razumljive jer ih do kraja razumijemo u Isusu i mi tako zapravo i zovemo Isusa, On je spasitelj, On je otkupitelj. Pater, hvala Vam na potpuno novom i drugčijem čitanju iz Ajje. Drago mi je ako smo uspjeli ne još više zakompletirat, nego radije pozvat nas sve da s mirom uzmemo u ruke to šestdesetopoglavlje koje je ušlo i u pjesmu, ali da mu onda dadnemo onu vrijednost i širinu koju to poglavlje i ima.
Posebno u vrlo aktualnim ratničkim zbivanjima ovaj program je opet poziv na iskreno obraćenje i na ono ključno dopustiti da Bog djeluje, ne da mi sa svoje strane tjeramo pravdu, ne da mi pokušamo osvajati. Ili, evo, najpraktičnije, papa Franjo je opet preko kardinala državnoga tajnika rekao da sveta stolica zastupa, naravno da trebaju i jedan narod i drugi narod imati svoju državu, to poštujemo, ali isto tako je jako poželjno, što je već i potpisano, da grad Jeruzalem ima poseban status i ovo poseban status, osim što je politički program, koji se jako može povedati sa Izajem, mislim da jako nas vraća na to biblijsko shvaćanje politike gdje Bog ima svoje ključno mjesto, Bog koji je spasitelj i otkupitelj.
Hvala vam što ste to malo aktualizirali, morat ćemo završit, bio ovo pater Niko Bilić, vi ste slušali Kardoner, emiciju zajednice krštijanskog života, hvala vam što ste i danas bili s nama, želimo vam svaki blagoslov do sljedećeg susreta, srdačan pozdrav. Hvala vam što ste i danas bili s nama, želimo vam svaki blagoslov do sledećeg susreta, srdačan pozdrav. Pohodini oči obacile, zaviru se svi sebi zovane, ispale kasinovi kuktaju se svi, žene voje raduju se sad. Njegu zalem, njegu zalem, do starih staja svojih žalost, njegu zalem, njegu zalem, njegu zalem i moja služba.
Njegu zalem, njegu zalem, do starih staja svojih žalost, njegu zalem, njegu zalem, njegu zalem i moja služba. Narodi koračaju k svijetlosti tvojoj, kranjevi prepoznaju tvoj sjaj. Do šudeva dolazi se prihladna bogatko, mora samo će biti jebratki, dolazi će i šebe, i snigjana i jebe, svi da sve ime boga su. Njegu zalem, njegu zalem, do starih staja svojih žalost, njegu zalem, njegu zalem, njegu zalem i moja služba. Njegu zalem, njegu zalem, do starih staja svojih žalost, njegu zalem, njegu zalem, njegu zalem i moja služba.
Zidite će dvoje, odnovite kratke, služite ti kranjevi svijet, zidite će dvoje, odnovite kratke, služite ti kranjevi svijet. Morda ti će, svi ko rade ti neće, na zivo će, pre hladu do koni, peta ti će, žalost ti biće, sviječni podost, od koljena do koljena doli. Njegu zalem, njegu zalem, do starih staja svojih žalost, njegu zalem, njegu zalem, njegu zalem i moja služba. Njegu zalem, njegu zalem, do starih staja svojih žalost, njegu zalem, njegu zalem, njegu zalem i moja služba.