Kakvu ulogu ima Poslanice Jude apostola

The topic of today's discussion is the letter of Jude. It is interesting because it is short and holds a special place in the canon of the Holy Scriptures. It is the second-to-last book in the New Testament and is considered an example of studying the Scriptures. The letter begins with greetings and ends with a praise to God. The author, believed to be Jude, addresses his beloved recipients and emphasizes the importance of faith. The vocabulary of the letter includes the recurring words "keep" and "love," highlighting the significance of these themes. Overall, the letter of Jude is a concise and powerful message about faith and love. Naša tema danas je judina poslanica. Zašto judina poslanica, koje je njezino značenje? Judina poslanica nam je posebno zanimljiva iz dva razloga. Prvo, studenti je jako vole jer je kratka. Samo je jedno poglavlje. I ne samo studenti, nego i profesori. Drugo, ona je važna jer ima sasvim posebno i prepoznatljivo mjesto u kanonu Svetoga pisma. Ona je u Novom Zavjetu pretposljednja knjiga, dakle neposedno prije otkrivenja, i završava onaj niz koji obično poznajemo kao poslanice. Obično ih dijelimo na jedno paloje poslanice, a onda katoličke poslanice jer su upućene u cijeloj crkvi. Ova je posljednja od tih sedam poslanica, sedam je biblijska brojka. I izvrstan je primjer, pa možda baš i zbog kratkoće. Na njoj možemo, kao na izvrstnom primjeru, otkriti što je to znanstveno proučavanje Svetoga pisma, u kojemu, kao i kod svih tekstova, ponaj prije valja gledati na formu, to jest odakle dokle ide taj tekst, njegove granice, onda druga stvar, ono što nas vraća na izvorno značenje, tekstus, znači ono što je tkanje, ono što je tkanina, što je tkivo, dakle kako se to međusobno prožima, koje su to miti, dakle u čega se sastoji, tu onda tražimo ponaj prije ključne riči i ono što objedinjuje taj tekst u jednu cijelinu, to je iz knjižene teorije jednako tako vrijedno i mi to zapravo imamo iz knjižene teorije, otkriti, nakon što smo vidjeli granice, odakle dokle, da vidimo kako je taj tekst doista cijelovit ili nije. I kad smo to utvrdili, onda nastojimo otkriti koji bi bili dijelovi, odnosno, klasično, znamo još iz prve lektire u osnovne školi, kompozicija, dakle prepoznati koji bi to bili dijelovi i onda ona uvijek tako teško uhvatljiva riječ, dinamika, što znači na koji način su ti dijelovi teksta povezani, da li možemo prepoznat odakle, dokle nas to vodi, to bi bila ta dinamika. Zato što je kratka, jednostavno ju očiti početak, tamo gdje se predstavlja pošiljatelj i primatelj i kako je to redovito kod poslanica, poslanice zapravo pisma, a ovdje ćemo imati vrlo jasno određen kraj, na kraju poslanice stoji amen, dakle znamo gdje je zašetak poslanice, a ona je posebna zbog toga što to duše na početku, nakon naznake pošiljatelja i primatelja već u prvom redku, donosi pozdrav koji je redoviti u svim poslanicama, koji odgovara i našem shvaćanju pisma, uvodni pozdrav, ovdje je to milost, mir i ljubav. Kada čujemo milost i mir, odmah se sjećamo pa to je sveti Pavla, to je njegov, međutim kada pogledamo izvonik onda vidimo to nije ona riječ milost koja znači božiji dar čovjeku, druga je biblijska riječ kod svetoga Pavla, ovdje je ona riječ koja označava smilovanje, milosrđe, božiju unutarnju, ražaljenost, suću, dakle drugačiji je pojam prema da ga na isti način prevodimo, ali nam je zgodno za razliku od svetoga Pavla on pridodaje ovo treće, ljubav, sve to troje neka bude s vama ili milost vam, mir i ljubav, dakle to je njegov pozdrav i druga važna sitnica je za razliku od Pavlovih poslanica gdje ćemo odmah nakon pozdrava imati praktički već u uvodnom dijelu molitveni tekst, blagoslov ili zahvala, toga ovdje nema, potome se ova poslanica razlikuje, nego to smiješta skroz na kraj, dvije posljednje rečenice su zapravo izravno pohvala Bogu, a ta pohvala završava na način koji mi se čini da trebamo jako istaknuti i nećemo pretjerati u prepoznavanju njegova značinja, jer govori o tome da Bogu pripada slava, usto još i veličanstvo i moć, ali slava i onda kaže još od prije svih vijekova, tako i sada i do vijeka, dakle primjećujem da se na kraju ove poslanice nalazi ono što mi danas poznajemo kao najredovitiju molitu slava Otsu gdje se upozorava kako je bilo na početku, dakle prije stvorenog vremena, tako sada i u vijeku. Možemo, mislim, slobodno reći da naša redovita molitva zapravo dolazi iz judine poslanice. Ima li još nekih formalnih obilježa koje treba istaknuti? Ako želimo progovoriti o onom, kako rekao pomalo neuvodlju pojmu, dinamike, ovdje posebno se može istaknuti kada se gleda na pojam vjere, ono na početku kaže pišem vam zato da vas potaknem, obodrim, osokolim, da krenete u atletski boj za vašu vjeru, a onda na kraju to postavlja i kao cilj, gradite sami sebe, izgrađujte se na toj vjeri, dakle u tom smislu je prepoznatljivo, on započinje s time i završava, također će reći na početku da je njegova prvotna namjera pisati o spasenju koje je naše zajedničko spasenje, a onda na kraju, baš u onoj pohvali, u onoj završnom blagoslovu govori da je Bog spasitelj, pa tako smijemo reći određeni okvir, a jedna sitnica još u strukturi koja ima svoju formalnu vrijednost, on govori o temama koje su mu važne, a onda će na dva mjesta izravno se obratiti svojim slušateljima i očitateljima, naznačujući da stavlja naglasak na njih, pa onda čitamo dva puta a vi, dakle vama se obraćam, vi ste sada važni, taj dvostruki a vi nije jedini put, a imamo u Svetom pisnu se to zna ponovit, dakle da baš dva puta to usmiravanje pozornosti, to je i ovdje u judinoj poslanici. Koji je juda? On je dobro poznat iz naše drage, žive, ono što kažemo pučke po božnosti vjere, juda tadej, kao pomočnik u teškim nevoljama. E to je taj čovjek sa istim imenom kao i onaj ko na žalost je poznatiji juda, dakle njegovo ime je isto, ali za njega ćemo i ovdje imati naznaku, na početku, da je to juda Jakovljev. On je vezan uz Jakova, smijemo slutiti, nemamo dokaze, da je tu riječ o onom Jakovu koji je vezan uz ime Marije Jakovljeve, koja se pojavljuje i kod Raspeča i kod Isusova uskrsnuća kao žena koja ide na grob. Čak imamo dvije predaje da je Jakov njegov otac ili da je Jakov njegov brat, dakle dokazat ne možemo, ali nam je zgodno to, što bi prema tome on pripadao onom krugu ljudi koji su praktički u rodbinskim vezama s Isusom, ali onda nas upozoravaju s pravom teozi, ali to bi onda valjda on istaknuo. Ovdje se to skriva, ali nam ostaje nepobitna činjenica, autoritet ove poslanice vezan je uz onoga čovjeka koji je prema popisu 12 apostola, apostola redovito tamo pred kraj, obično su Juda ovaj Jakovljev i Juda Iškoriotski, odnosno, što je i logično, kada čekaju duha svetoga, više nema Jude Iškoriotskoga, onda ovaj stoji na zaključku, na završenom mjestu među apostolima. A kome Juda piše, tko su primatelji? I to ljubljeni u Bogu Otsu. Onda će reći, vi ste čuvani, smijemo ovdje misliti nad Boga kao subjek, Bog vas čuva u Isusu Hristu. Čuvati je riječ koja je ovdje spada pomalo u ključne riječi, imamo je pet puta u tom kratkom tekstu, dakle ona je istaknuta i u pozitivnom i negativnom smislu, dakle da Bog čuva svoje u dobrome, ali čuva i one zle za sud koji je njegov, dakle da budu suđeni, dakle glavno čuvati je važno, ali kako da ne puno važnije ovo, vi ste u Isusu Hristu, tako Juda se veže uz ono što je prije svega Pavlovo, biti u Hristu, svi kršćani imaju svoje mjesto, možemo slobodno se tim riječnikom poslužiti, u Hristovu srcu, razumijemo to iz našeg međusobnog odnosa, kad nekoga volim, onda jednostavno u svom životu, u svom srcu imam prostora za tu osobu, ovdje će biti jednostavno nastavak toga, dakle on to preuzima, a mi znamo da onda to praktički je utemeljeno na Isusovom govoru na posljednjoj večeri, ostanite u meni, posebno u Ivanovu evanđelju. Juda će njih nazvati svetima, dakle vi koji ste sveti, i tu će istaknuti ono zašto rekoh da stoji kao svojevrasna dinamika, odnosno okvir, vi ste sveti jer je vama dana vjera, i napokon dva put ćemo susresti se s time, na početku je to govor u trećem lisu, dakle Juda šalje onima koji su ljubljeni, ali onda se izravno njima obraća, i to baš evo dva puta, a vi, kako rekoh. Što možemo reći, razlikuje li se ovaj tekst vokabularom od drugih tekstova novozavjetnih i možemo li govoriti o ključnim riječima? Započeo sam tako da sam istaknuo kako znanstveno provučavanje se toga pisma, ovdje imam jedan izvestan primjer, izbog kratkoće, prvo gledamo gdje su granice, odakle dokle to ide, i ako izdvajamo to iz cjeline, zašto to izdvajamo, koje su veze, dakle ujedno i granica koja i povezuje i dijeli. Onda pokušamo vidjeti što je to što naznačuje pojedine dijelove, unutar toga koja bi bila dinamika, a kada govorimo o vokabularu, onda nam je ponajprije važno primijetiti imali nešto što povezuje taj tekst u cjelinu, malo sam istaknuo već riječ čuvati, koja je ovdje naglašena i na poseban način, dakle na neobičajen način gotovo se upotrebljava. Mi znamo čuvati je prisutno od početka svjetoga pisma, čovjek koji je zadača čuvati i obrađivati vrt gospođi. Na isti način treba čuvati zapovjedi, u smislu obdržavati sa velikom skrbi, zato se mniti, Isus govori čuvajte, budete li čuvali moje zapovjede, dakle to je taj glagol, ali tu smijem opet neponizno istaknuti svoju doprimnost, da tako kažem, istraživanju biblijskih tekstova. Ovdje se u ovom tekstu ni manje ni više nego biblijskih sedam puta ponavlja ta ključna, doista središnja, novozavjetna riječ ljubav. Kada je to sedam, onda je to u svetom pismu istaknuto jer je to biblijska brojka koja označava cjelovitost, zaokruženost i podsjetnike na božiju vjernost, božije obećanje, a taj fenomen da se evo baš sedam puta ponavlja sigurno nije slučajan. Mi inače znamo da su poslanice Ivanove, tri, odnosno posebno prva, usmjerene tako, ljubav, to je poslanica ljubavi. Mi znamo, Pavao piše korinčanima, ljubav kao onaj put koji je iznad i vrijednije od svih karizmi, svih duhovnih darova, ali nećemo pretjerati ako kažemo da je i judina poslanica zapravo poslanica ljubavi, zato što govori o onima kojima se obrača, nazivjući ih ljubljeni, sa dvije riječi, jednom je to trpni oblik lagola, drugi put je ovo više pridjev. U pozdravu, rekli smo, osim Božjega smilovanja ili milosti, i mira dodaje i ljubav, onda upozorava na onu riječ koja je i u hrvatskom ostala grčka, jer kaže na vašim agapama, dakle kada se vi okupite na svoju gozbu ljubavi. Pa i mi danas koristimo riječ agape u smislu bratskog astola, druženja, blagovanja, nakon euharistijskog astola, dakle to je jedno s drugim povezano, ovdje se ta riječ tako upotrebljava, možda zato i obično ko čitanje malo promakne, ali ta riječ doista znači ljubavi, to je neosporno. I napokon, na kraju, kada dođe do onoga što im baš želi reći, što je poan da poslanice, onda ih poziva da sami sebe čuvaju, čuvajte se, u ljubavi Božjoj. Tako ćemo točno sedam puta imati tu riječ što nam daje doista posebnu vrijednost, te poslanice, i kao jedinstveni tekst i kao nešto što je tematski obježeno baš tom riječju. I ćemo ovdje imati četiri puta formulu koja je nama danas jako poznata i draga, a rekao bih, ipak se ovdje sada razvija, ona prije nije tako izravno istaknuta, pogotovo ne da se ponavlja, a to je gospodin naš Isus Krist. To, te četiri riječi kao formule, gospodin naš ili gospodina našeg Isusa Krista, što je ušlo onda opet u molitveni život crkve, mislim da neki izdraživač može to i potvrditi, smijemo reći ne samo slava Otcu, nego i ta formula dolazi zapravo iz ljudine poslanice, onda nam je interesantno, on ističe riječ jednom, i tomu je važno, vi ste jednom primili vjeru, u smislu to je jedan dar kojeg ne treba sada uvijek iznova lomiti se i tražiti iznova, to je jednom primljeno, to je darovano i sada se traži vjernost. I drugo je, istu riječ upotrebljava kada upozorava, Bog je jednom spasio svoj narod iz Egipta, upozoravajući na poznavanje povesti spasenja. Onda imamo još neke sitnice, kao recimo govori o slavi, slava Božja, ali stavlja to u množinu, slave, pa se onda pitamo ovaj, dakle prvo nas može malo zbuniti, ali to nije problem, pogotovo ako imamo na pmeti starozavjetni tekst, to bi bila Božja slavna dijela. Ali to je isto fenomen, to je samo ovdje, slave, onda manje važno, on će od imenice gospodin napraviti abstraktnu imenicu, gospodstvo, kod nas prevedeno kao veličanstvo. A ono što nam je posebno drago, opet tako zvani u učajalnjskom pismu hapak s legomenom jednom samo se pojavljuje u cijelom svjetom pismu, riječ oni su se ušuljali, to nas vodi sad već i u sadržaj toga teksta, i podsjeće nas na nehemiju, neprijatelji obnove Jeruzalema su rekli ovako, mi ćemo se napraviti kao da smo njihovi, dakle doćemo kao tajni agenti, malo ćemo s njima raditi, ali naša nakadna je zapravo ubiti ih, zaustaviti taj posao, tako i ovdje, i Juda u svojoj poslanici govori kako su neprijatelji, su se kriomice ušuljali. S patronikom Bilićem razgovaramo o Judinoj poslanici. Što možemo reći, što nam Judina poslanica kaže o shvaćanju Biblije? Vrlo je lijepo u samom svetom pismu pronaći nešto o tome kako je se to pismo nastalo i kako ga ljudi prihvaćaju i uopće kako Biblija samu sebe tumači, pa to onda volim nazvati ponešto slušnom riječju imanentna hermeneutika. Ovdje je to jedna rečenica s početka gdje sam pisac, prikazan kao apostol Juda, govori kako je s velikim marom dao se na to da piše o zajedničkom spasenju, da kada svojim primateljima piše o onome što im je zajedničko, a to je spasenje, preko kto će biti onda na kraju bog je naš spasitelj, ali onda kao da se ukazala posebna potreba, pa kaže ja sam ti o tome pisati, ali zapravo zbog omogodnih razloga ja vam sada pišem da vas obodrim, obično se to prevodi sa opomenem, ali riječ je ipak puno više o Sokolim, i pozvojim vas na borbu, na atletski boj za vašu vjeru. Dakle, samo to, ovdje imamo konkretan podatak o tome kako i zašto ova poslanica nastaje, to je ono što nam je važno za shvaćanje Biblije, dakle to je on želi pisati cijeloj crkvi, njima se obraća, snakanom, ponajprije ideja je zajedničko naše spasenje, a onda sasvim ugodno poziv na sveti boj oko vjerovanja. Postoje li protivnici o kojima se govori u ovom tekstu? Gotovo u svim poslanicama čini se da je neposredan povod susret s onima koji su na tadašnji način ugrožavali život zajednice vjernika i onda apostol piše, to je i ovdje očito, kada kaže ja sam htio pisati samo o lijepim, pozitivnim stvarima, a sada vas moram pozvati na sveti boj, Rekli smo, tu se javlja ta jedinstvana riječ, ušuljali su se, dakle, kao u nehemijino vrijeme, glume kao da su s njima, a zapravo su to ljudi koji, da pokušam malo interpretirati, ne njeguju duhovnost, ne imaju svoje prijateljstvo s Bogom, dakle to bi bili ti nepobožni ili bezbožni, sasvim konkretno, on će opozoriti kako ti ljudi, eto, izokreću, izopačuju Božju milost, pretvaraju u nekakvu objest, razuzdanost, neobuzdanost, nema mjere, skoro bih rekao divljaštvo, divljanje. I onda, ono glavno, oni zatajuju nječu gospodina Isusa, tu je jedan put se pojavljao baš to, gospodina našeg Isusa Krista, koji je naš pravi gospodar, to je prije svega strašna i negativna osuda, mala, sitna, radosna vijez skriva se u tome, ako se sjetimo, isto je i riječ što je Petar učinio kada je zatajio Isusa, dakle, to ne umanjuje osudu ljudine poslanice, ali samo nas posjeća koja je zadnja poruka, ali kad piše tamo, to su oni koji je Bog od početka čuva za sud, za dan suda, dakle, za Božji sud, to je prije svega prijetnja i opomena, ali nam je također dobro znano upozorenje, nemojmo mi suditi, nego sud je Božji. I sad da bih samo nabrojao nekoliko vrlo izravnih, krutih pa i grubih riječi kojima ljudina poslanica karakterizira te ljude koji očito stvaraju zabunu i ugrožavaju smiren zajednički život crkve, kršćanske zajednice. Odnosno smijemo reći i hipnotiziranim ljudima koji kaljaju tijelo, odbacuju gospodina, oni pogrđuju, reku sam ovo, slave, dakle, slavna dijela Božja i onda će reći ono što ne poznaju, što nisu poznali prema tome ili na te stvari izliču hulu, a sami se daju na ono što poznaju od naravi, od prirode, evo, svoje požude, ali u tome propadaju. I onda dolazi ono što je posebno vrijedno istaknuti, on se služi starozavjetnim slikama, spominje kajina, spominje bilejama, spominje koraha, tu će upozoriti kako na toj gozbi ljubavi, kod bratskog stola, oni su mrlje i onda se služi riječi koja je zapravo od ezekijela, to su oni koji sami sebe napasaju, dakle, nisu pastiri koji bi čuvali ovce, pasli ovce, nego sami sebe napasaju. I onda se služi riječnikom koje nam je danas jako drag, dolazi iz prirode, pa kaže, to su oblaci u kojima uopće nema vode, koje vjetar odnosi, to je drveće koje nema ploda, koje je dva puta usahnulo, koje je izgubilo svoj korijen, to su valovi na moru koji divljaju, a pjena na njima, to je sramota koju izbacuju, to su zvijezde koje lutaju, nemaju svoj pravi put i za te zvijezde, evo opet glagol čuvati, čuva se vječna tama. Ono što nam je najviše poučno, kada on njih naziva nezadovoljnicima, dakle, to su ljudi koji pate od osobno nezadovoljstvo, oni mrmljaju, eto, vladaju se prema svojim provoktivima, požudama, govore pompozno, to je vrlo zgodno, je li, baš, skoro bi o tom riječu se on izražava i onda pozorava na nešto što možemo uvijek iznova prepoznati, ha i sami sebe, to su ljudi koji će se drugima diviti ako od toga imaju koristi. Prijetvornost, licamjerstvo i onda, bojim se, jako aktualno, Juda u svojoj poslanici upozorava, to su oni koji stvaraju podjele, razdvaljaju i onda ponovno upozorava na tu nepobožnost ili bezbožnost, to jest, izravno kaže, oni nemaju duha u sebi, nego se ravnaju prema osjetima, dakle, taj osjetni dio, to je njihovo, to su ljudi bez duha, duha Božjega. Spomenuli ste tijelo, kakva je uloga tijela u ovom tekstu? Gdje su se ljudi poveli, kako on kaže, za tuđim tijelom? Nije nam odmah jasno, ima brlo spolna konotacija, nekako nevjera, blud, preljub. Onda će upozoriti, malo sam već i rekao, to su oni protivnici koji kaljaju tijelo. Onda će na kraju, kada poziva na to, da se ipak i njima iskaže skrb, upozoriti kako treba se za njih brinuti, spasiti ih, ali čak i njihovo odjelo, koje je okaljano tijelom, treba mrziti. Biblijski način govora na malčice pomaže, da shvatimo što bi to bilo. Prvo, nećemo sve svesti ipak samo na spolnost i na spolni nemoral, zato što u Svetom pismu, malo već u Sodome i Gomore, a onda osobito kod Bileama, spolni nemoral odmah se odnosi i na nevjernost prema Bogu. To je izravno povezano, gotovo izjednačeno u biblijskom govoru, bludnost znači i tu vjersku bludnju, nevjernost bračnome drugu, preljub znači nevjernost prema Bogu. Tako da mi se čini da ovdje taj pojam tijela, koji u prvi mah može zvučat jako usmiren samo na spolnost, čini mi se da je ipak još malo dublji, još malo važniji, a pogotovo, i možda je to, ne znam da bi to moglo lako dokazati, ali čini mi se upravo ova prvotna izjava Sodoma i Gomora ide za tuđim tijelom. Čekaj malo, pa nije li to zapravo onaj govor koji posebnog sroka Pavla poznajemo tijelo Kristova kao tijelo crkve? U ostalom, ovdje se baš nalazi riječ, dakle ne riječ Soma, koja bi možda bila malo više simbolička, pa onda upotrebno je za crkvu, nego to je riječ Sarks, koju poznajemo s početka Evanova evanđelja. Isus Hrist, vječna Božja riječ, tijelom je postao, dakle, ići doslovce za, on upotrebljava, kad govori o Sodom i Gomori, riječ nasljedovati, koju znamo iz odnosa prema Hristu, kaže, vi ste pošli za, nasljedovali ste tuđe tijelo, dakle ja to prije svega shvaćam, što je u poslanici izravno izrečeno, vi ste zanemarili tijelo Kristovo i okrenuli ste se nekamo drugamo, zato tolika oštrina i odbijanje takvog stava. Na koji način starozavjetni zakon prisutan u poslanici? Gleda na cijelinu svetoga pisma i doslovce vraća se, vi ste rekli, zakon, dakle na početak onih prvih pet knjiga. Govori se ponajprije kao ključna tema, vi znate, dakle obraća se svojim primateljima, ono veliko dijelo spasenja, Bog vas je izbavio iz Egipta. Dakle riječ je o događaju iz njihove perspektive preko tisuću godina, to nam još jedno može potvrditi kako već sveto pismo ne upotrebljava Egipat kao nacionalnu ili geografsku veličinu, nego kao pojam onoga što ugrožava život Božeg naroda, Bog vas spašava od toga. I ono što je najzanimljivije, mi imamo kasnije će biti stavljena riječ kurios, gospodin vas je izbavio, ali ima rukopisa gdje stoji riječ Isus, Isus vas je izbavio. To je meni posebno drago, to je sasvim u duhu svetoga Pavla, Isus Krist prisutan od početka, dakle on nije tek u Božem narodu kasnije nego od početka, tako da je na taj način i isto judina poslanica posebna kad kaže Isus je već tada bio prisutan. Onda, kada osuđuje protivnike, onda upozorava da su krenuli Kainovim putem, znamo nažalost Kain bratoubojica, a osuđen na to da bude vječni lutalica. Nestalnost, lutanje, to mu je narav, evo dakle, judina poslanica računa slikom Kainovim. Upozorava pozitivno na Henoka, dakle to bi bio pradijednoin, jedan od onih prav otaca koji je jako, jako istaknu time što je živio, ima obitelj, a onda ne piše da je umro, nego Bog ga je uzeo, dakle pošteđen je smrti. Ovdje se ističe njegova vrijednost, kao da je prorok, koji je izrekao kogledno proroštvo i tako nas upozorava, postojale su Henokove knjige, mislim dvije, koje miđutim nisu ušle u svijeto pismo. Spominje Sodomu i Gomoru i naziva onaj oganj koji je na njih pao da je to vječni oganj, dakle mi bismo danas rekli paklenski oganj. Onda posebno ističe Bileama, koji je važan, njegov prvi susred s Božim narodom je jako pozitivan. I on proklesto preobjeća u blagoslov, dakle pretvorio je ono negativno u blagoslov. Međutim, završetak njegova života je ne samo da ubija, nego je narod zaveo u gludnju i tu se prvi put spaja ovo što rekoh, dakle spolni nemoral, bračna nevjernost, jednako krivoboštvo nevjera. Onda spominje Koraha, koji je relativno manje poznat, istu bunu diže kao i Mirjam i Aron protiv Mojsija, ugrožavajući Mojsija autoritet, ali onda je toga odvelo u strašnu smrt, jer je zemlja se otvorila i progutala ga. Na tu epizodu upozorava ljudi na poslanica i s time nas ponovno posjeća, aha, psalmi Korahovih sinova imaju svoje značenje, dakle obračenje, kajanje za pogrešnu bunu i tako dalje. Onda napokon upozorava da je Mojsije bio pokopan, što je biblijska činjenica, ali nas onda na način dodatka upozorava na nešto što nije biblijsko, nije starozavjetno, da se Arkanđeo Mihael raspravljao sa Sotonom, sa Đavlom, što će biti sa Mojsijevim dijelom. Mi znamo da je Mojsijev grob prema Bibliji na skrivenom mjestu i nećemo znati gdje je pokopan sve do dana gospodine. Evo, dakle u vrlo malo teksta vidjeli smo sada jedan sažetak koji nam pokazuje ne samo dobro poznavanje od strane pisca, od strane te poslanice, nego taj meni tako drag cijelovit pogled, dakle Novi Zavjet računa sa starim i logično čitanje ili logički slijed Starog Zavjeta je Novi Zavjet. Zaključujući ovaj pogled na Judinu poslanicu, koja bi bila poanta? Sjetite se kako su apostoli upozorili na to da će u posljednja vremena doći oni koji vas napadaju, koji su izrugivači, dakle oni koji su protivnici. I tako dolazimo do te teme dana gospodnjega, dana božjega suda, a sam završetak poslanice, kako već malo spomenuh, izravnije duhovni poticaj. Izgrađujte se, dakle sami sebe izgrađujte, nemojte gledat na protivnike, nego vi sebe izgrađujte na onoj vjeri koja je najsvetije što ste dobili. Molite, molite u duhu svetome, vi sada tako živite da iščekujete ono smilovanje koje sam vam već na početku u pozdravu poželio, dakle ono milo srđe Kristovo, a sada to ponavlja, iščekujte ga milo srđe Kristovo za vječni život. Onda, također već spomenuto, ali jako važno, čuvati, ponovno se pojavljuje, čuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj, i onda poziv kako postupati s onima koji su u problemu, prvo ako su ljudi u sumnji, smilujte im se i istrnite ih iz te vatre, dakle prepoznajte ako ljudi sumnje, ako su dvojvi, pomozite im da se riješe tog plamena sumnje, a onim drugima koji su pravi protivnici, smilujte se, ali sa strahom, strahom Božjim, tako da se čuvate ma i od onog, od jela koje je okaljano tuđim tijelom, dakle to mi je jako važno uočiti, Juda jako izravno govori o protivnicima, ali ne tako da mi se sad borimo protiv njih, nego da pače da iskažemo Kristovo milo srđe prema njima, i napokon kada u završetku na samom kraju hvali Boga, onda upozorava da Bog može sačuvati nas, stražariti nad nama, bdjeti nad nama da se ne spotaknemo, Bog nas čuva tako da možemo bez mrlje stati pred licem njegove slave i to kličući. I tako je zapravo na kraju te pohvale i na kraju onoga što zovem poantom ove poslanice, a to je iščekivanje dana, koji je dan suda, ali za Kristove vjerne to je dan kada ćemo klicati. To je riječ koju mi jako dobro poznajemo iz Svetog pisma, Blažnjeljica Marija, duša moja kliče, to je ta riječ, gospodin Isus, puno doševljenja i zahvalnosti u duhu Svetome kliče, slavim te oče gospodarju nebe i zemlje. Sasvim konkretno, kada trpimo od pandemije i sa onim medicinskim i sa onim političkim, ova je poslanica silno ohrabrenje, ono što iščekujemo nije propast, nije smrt u smislu nekakvog užasa, nego to je do duše sud Boži s svakom premaljivim dijelima, ali prema ljudine poslanici to je za nas prije svega susret s Božim licem, susret u kojem smijemo klicati. Pater, hvala vam posle nov pogled na tekst koji nam nije baš najpoznatiji i najbliski. Hvala vam, veselimo se novom susretu. S patronikom Bilićem razgovarali smo o ljudinoj poslanici. Ja sam Andžeja Kovljević i želim vam radosno i blagoslovljeno iščekivanje. Srdačan pozor!