Slava u poniznosti

SLAVA U PUNIZNOSTI Danas se opet sjećamo da je Gospa velika, zato što je žena i zato što je majka Isusova. Što je to na nebu u koje je uznesena? On je je hran Boži koji otvara svoja vrata i u njemu je ona, škrinja zavjetna. Na nebu je znak žene i majke. Toliko je velika da joj sunce sa svom svojom gotovo nenadmašivom energijom služi kao plašt. Ona je iznad mjesečeva svjetla, objenčana je, nebeske zvijezde samo su sitni dragulji na njezinu vjencu. Ona je velika i slavna, ali ipak trpi porođajne boli, prijima na sebe evinu osudu, rađa u mukama. Na nebu je i drugi znak, iz nakaženo čudovište sa sedam okronjenih glava iz deset rogova, zlokobno prijeti ženi koja je začela i nosi dijete, uznemiruje i zlostavlja rodilju, kanibalski joj želi proždrijeti novorođenče, strašno, poznato. Ali Bog je jači, intervenira, odmah po porođaju uzima u zagrljaj novorođenog Asinčića i smješta ga kod sebe, uza svoje božansko prijestolje. Mališ je spašen, jer to je sin koji će biti pastir svim narodima, njegov će štap biti čvrst, ne od drva, nego od željeza. Majka, silna i uzvišena žena, ne samo da trpi muke rađanja i prijetnju zmaja stare zmije, nego poput drevne iznevjerene sluškinje Hagare, mora bježati i skrivati se u pustinji gdje joj je Bog pripravio sklonište. Slava u poniženju. U takvim okolnostima, ljubljeni Ivan, novozavjetni apokaliptički prorok, osobno čuje proglast da je Božje kraljevstvo uspostavljeno, u takvim prilikama očituje se mesijanska vlast Krista Pomazanika, našega gospodina, sina Marina. Pod srce majke Marije uzeo je na sebe smrtno tijelo staroga Adama koji se svojim grijehom okrenuo k smrti. Zato mesija, dok ga majka vjerno prati sve do kraja, prihvaća i smrt. Tako će se u punini pokazati njegov žrtveni prinos koji uključuje i uskrsnućaj, Krist je prvina, onaj prvi plod, prvi dar koji se daje Bogu. On sada mesijanski vlada po križu i ljudskom grobu koje je podnio. Tako će to biti, tumači apostol, dok mu Otac Nebeski ne podloži, sve koji ga odubacuju i neprijateljski napadaju, srcem psuju. Takva je volja Božja, a onda, kad i sama naša smrt bude potpuno pobijedžena, doći će on, predat će kraljevstvu Otcu i sve će biti dovršeno. Svi se nadamo kako ćemo u njemu biti oživljeni, a danas se sjećamo kako je njegovu svetu majku Bog već oživio. Dovršit će se ono što je najskromnije započelo pod srcem Nazaretske djevice, koja časa ne časi nego odmah polazi kao dragocjena pomoćnica svojoj dragoj, već starijoj Elizabeti u posljednja tri mjeseca njezine trudnoće s djetetom Ivanom Hrstiteljem. Danas na veliku gospu slavimo ono što je naznačeno u tom radosnom susretu dviju majki, dviju žena u drugom blagoslovljenom stanju, to je nebo kojemu se nadamo. K Mariji je bio došao anđeo i pozdravio je, sada je ona poput anđela i nosi pozdrav, s Isusom pod srcem ona svojim pozdravom pokreće radosno slavlje maloga Ivana, koji je već šest mjeseci u majčinoj utrobi, veseli drhta i prolazi cijelim njegovim dječjim tijelom usklik blaženstva. Na Marijin pozdrav također, majku Elizabetu Bog ispunja svojim duhom i ona blagoslivlja, o stvaru je ono što je stvoritelj od početka zacrtao za čovjeka na svoju sliku, blagoslivlja i majku i djete. Nebo u koje je velika gospa uznesena, nebo koje iščekujemo, to je utješan odgovor na radosno iznenađeno pitanje, otkuda to meni, evo samoga gospodina i njegove majke k meni dolaze. Danas slavimo ono što je Marija od početka povjerovala, ispunja se što joj je gospodin rekao, što joj je Bog navijestio, došlo je do svetog dovršetka. Nebo to je duša koja veliča svet o ime močnog gospodina jer čini velike stvari, to je duh prožet ushitom nad Bogom koji spašava, nebo to je vječno Božje pamćenje, sjeća se gospodin svoga smilovanja. Počelo je već kod Abrahama, a onda se nastavlja kod njegovih potomaka, otaca naših. Bog je Izraela, svoje dijete, svoga dragog mališana prigrlio, svi koji njeguju svet i strah Božji primali su iz naraštaja u naraštaj njegovo smilovanje. Ta Božja snaga raspršuje oholo uzdizanje u srcu koje želi zarobiti čovjeka sve tamo od gradnje kule Babilonske. Tiranin će brzo nestati sa svoga trona, a pravo uzvišenje čovjeka, uzdizanje do prave i pune veličine daje Bog i daje ga poniznim. Pogledao je na poniznost i neznatnost Nazaretske djevojčice Marije, i evo je sad velika gospa u nebeskoj radosti bez kraja. Krotko i ponizno srce Božjega Sina, pod njezinim je srcem raslo, otkucajima njezina srca ispunjalo se, hranilo, upijalo ih. Učitelj će jednom vjekovnom riječi proglasiti blagogladnima, a Majka Marija već u svojoj molitvi na početku gleda kako ih Bog ispunja svojim dobrima. U nerođenom djetetu Ivanu Krstitelju, koji je šest mjeseci pod srcem majke Elizabete i sada se razdragano, razigrano veseli, u poniznoj majci Mariji, koja blaženo, s oduševljenjem hvali Božju dobrotu, njegovo sučutno božansko smilovanje, vidi se kako to Bog iskazuje snagu svoje mišice. U njihovoj radosti najava je nebeskog slavlja, prema kojemu gledano, koje je u Velikoj Gospi već promatrano, prema njoj usmjeren je zdrav program za život čovjeka obitelji naroda.