Darovita djeca-Radio Sljeme-Pametna ploča 31012024

The discussion revolves around the recognition and support of gifted children in the education system. Gifted children are those who show exceptional potential or achievement in a particular area. Grades alone are not an indicator of giftedness. There are different types of giftedness, including intellectual, artistic, and social-emotional. Identifying gifted children can be done through psychological tests and observations by teachers, parents, and peers. However, it is not always easy to recognize giftedness, and some children may hide their abilities due to social pressures. Support from parents, educators, and specialized programs is crucial for the development of gifted children. However, there is a lack of education and training for teachers in recognizing and supporting gifted students, and it often depends on their personal interest and resources available. Najveća nada svakog društva leži u obrazovanju mlade. O znanosti i obrazovanju. Pametna ploča. Dobar dan u Pametnoj ploči. Danas ćemo o darovitoj djeci, darovitim učenicima, prepoznaje li ih naš obrazovni sustav i kako uopće usustaviti prepoznavanje i praćenje darovitih. O tome danas s našim gostima. Profesorica Majda Rijavec, psihologinja i sučiteljskog fakulteta. Dobar dan, dobrodošli. Dobar dan, hvala. S nama je i gospodin Dubrovko Čop iz udruge Dar. Dobar dan i vama. Dobar dan, hvala. Evo prije nekoliko dana je održani jedan okrugli stol na kojem ste upravo govorili o ovim temama vezanim u problematiku darovitih učenika. Možda da na početku definiramo tu darovitost. Ima li to veze s ocjenama i u kojem mjeri i ko su darovita djeca? Darovita djeca i daroviti pojedinci su oni koji u nečemu imaju potencijal ili pokazuju uradak koji je daleko iznad prosječnog. Jednostavno, puno su bolji u onome što rade od većine ostalih. To je najjednostavnija definicija. A kad gledamo školu i ocjene, oni mogu biti super učenici, da ono, dakle, sve pet, ali to nije pravilo. Mogu biti i prosječni učenici, čak mogu biti i loši učenici. Dakle, ocjene same po sebi nisu nikakva indikator da je djete darovito. Nije dobra ocjena, niti su loše ocjene indikator da djete nije darovito. Dakle, nije lako prepoznati darovito djete, bar ne u svakom slučaju? Kognitivno, dakle, intelektualno darovito djete se može identificirati. Dakle, postoje psihologijski testovi, može se relativno i u ranoj dobi vidjeti. Ako pažljivo gledamo, možemo i uočiti neke znakove rane darovitosti. Psiholog to može potvrditi. A djete koje su talentirane, a koje imaju talente, dakle, da nije toliko naglasak na intelektualnom postignuću nego na nekim talentima, možemo samo, pružajućim priliku, da se bave svim i svačim, dok u nečemu ne odskoče, pa onda vidimo. Nema drugog pometnog načina. Da neko lijepo crcaju i tome slično. Da, netko to mora gledati i vidjeti. Crcaju sva djeta, pa ćemo tu vidjeti. Spotski, darovita djeca, socijalno darovita djeca, glazbeno, moraju to biti neku šansu, neku priliku da se vidi to. To im više doživo mogućnosti, to je veća šansa da ćemo ih vidjeti. To nije univerzalna kategorija, dakle, netko koje je darovit u nečemu, u nekim drugom predmetu ili području. Da, postoji i opća intelektualna darovitost, ono kad imate visok pocijent inteligencije, pa, ali možete vi imati, recimo, da ste za više prirodne znanosti, pa vam ide matematika, fizika i to, ili vam više ide društvene znanosti, možete biti daroviti u tjelesnim aktivnostima, sportu, plesu i tako dalje, u glazbenim, u likovnim ili u socijalnim. Dakle, da ste daroviti, zavoditi ljude, motivirati ljude, biti onaj koji promjenu pokreće i tako. Dakle, svih tih šest područja djete može biti darovito. Gospodine Ćop, vaša udruga okuplja prijesega roditelja, tako da rovite djece, s čim se oni susreću u našem obrazovnom sustavu, vi ste mi rekli, vaše djece su prepoznate u vrtiću, je li tako? Da, tako je. Znači, mi smo neprofitna udruga roditelja, prema potrebi, prema nekim aktivnostima, onda u pomoć zovemo i stručnike, jo. Da, znači, neke prve signale mi osobno smo u bitelji dobili iz vrtića, tamo je, recimo, jedna nam je teta signalizirao da je srednji sin, da je moguće iznad prosjećan, i onda smo mi krenuli u potrebu, kako to riješiti, kako pomoći djecu. Vi ste potražili pomoć psihologa tada? Tako je, da. U to vrijeme smo potražili pomoć psihologa, znači, tu je nam je pedijatrica nas i uputila u Klajčevu bolnicu, kod psihologa, ali je tamo bila jako teško doći na red i tako dalje, tako da smo se u stvari obratili privatnim psihološkim centrima, Psihološki centar Vlahinski i Psihološki centar Severi. Ili ste zadovoljni kako su se kasnije stvari razvijale, kad su djeca prepoznata kao darovita, kako je dalje tekla kroz školovanje, s razvojem tog dara? Da, zadovoljni smo, zadovoljni smo zato što psihološki centar su napisali preporuke koje je osnovna škola, stručni tim osnovne škole koji je poštivao te preporuke. Znači, ako je psihološki centar napisao pronađite djetetu toplu, učiteljicu koja će biti tolerantna prema njegovim nestašljucima, da kažem, hodanje po razredu, dizanje ruke, ležanje na klupi i tako dalje, sve što je tu bilo, tako da imali smo tu sreću da je osnovna škola to prepoznala i podržala. Kako bi profesorica Rijaveć trebao zapravo prepoznati i što poduzeti kad je u pitanju darovito djete? Četiri su izvora, informacija. Dakle, bilo bi dobro prepoznati što ranije. Dakle, prvo vide ono što je rekao Tete u Brkiću, puno roditeljem je reklo da oni nisu znali da im je djete darovito, jedni roditelji su rekli, ali on je nama jedino djete, mislimo da tako mora biti. Ali onda je zvano Teta iz Brkića i reklo da je nešto čudno. To je taj izraz koji se često ponavlja, nešto čudno, u smislu Tete crteže daleko iznaz svoje dobi, s puno detalja, može jako dugo istržati ono što inače djeca ne mogu. I onda Tete u Brkiću znaju vidjeti, pa onda roditelji odvedu kod psihologa. Dakle uoči se psiholozi koji to mogu njenim instrumentima. U školi može vidjeti učitelj, učiteljica, mogu vidjeti i roditelji koji na kraju krajeva, dok je djete vrtičke dobi, puno vremena i provode s njim, pa vide je li počeo čitati s tri godine ili pitati pitanja koja druga djeca ne pitaju o svemiru, sinapsama i kako funkcionira možda kaj ima ne znam četiri godine. I zanimljivo je da mogu vidjeti i druga djeca u razredu. Vi kad testirate test od inteligencije učenike i date učenicima da procijene jednu i drugu koja je najpametnija u razredu, kome ide najbolje to, oni su dosta objektivni. Osim ako djete ima nekih problema, onda ne vide ni oni, ali bažično vide. Ali često nije lako nositi darovitosti za samo djete. U principu ako djete ima podršku, ako mu se omogući da zadovolji te svoje intelektualne potrebe. Ako je te djete, on je socijalno-emocjonalno djete, ali njegov mozak može biti daleko izmed toga. On je odrasla osoba, jedna mama je rekla, ja bi voljela da ima semafor na glavi, pa da znam kad razgovaram s njim, jel ima pet godina, osam godina ili dvadeset. Jedan trenutak razgovarate s njim kao odraslom osobom o političkim problemima, a drugu sekundu plaće jer mu neko nije dao čokoladu. Oni sami nekad su zbunjeni šta to znači biti darović, kad ću identificirati, šta se od njih očekuje, oni su svemu moraju biti najbolji. Jel ti rekla da ponekad zatomljuju neke svoje darove, da ne bi otskakali od drugih? Da, ako nema te identifikacije od strane psihologa, nego se samo gleda, pa proba procijeniti ko je darovic, neki se prikrivaju. Mi smo kultura gdje baš nije zgodno biti pametan, gdje nije dobro otskakati, gdje kad otskačeš možeš doživjeti neugodne stvari, oni su ipak mali. I mi odrasli se teško nosimo s odbacivanjima kamoli djeca. I to je problem ne samo kod nas, nego i u svijetu. Da dosta djece, pogotovo puberteda, dolesencija i tako, jednostavno ne žele da prikrivaju svoju darovitost. Čak znaju reći, ja namjerno sam loše rješio test, ja ne želim biti svaki put najbolji. Žele biti dio ekipe, ne žele biti daroviti i to je više izraženo kod djevojčica nego kod dječaka. Kakvi su još problemima s usreću darovito djeca iz perspektive roditelja? Da, to je ono što rekla profesorica, tu je recimo taj socijalni moment i tu su nam roditelji iz udruge signalizirali da bi trebali nešto pokrenuti u smislu tog socijalnog povezivanja djece, a i roditelja. I tako smo, u stvari, u druzidar smo pokrenuli radionice socijalnih izazova. I to smo surađivali sa studenticama sa ERF-a i u stvari je bio cijelj radionice je naučiti darovite učenike, a tu bih spomenuo isto što je zanemareno kod nas u Hrvatskoj, daroviti učenici s poteškoćama. Znači, tu je bio cijelj njima ukazati neke komunikacijske socijalne vještine, znači da oni to razvijaju. I u stvari smo pokrenuli te radionice i to je jedno mjesto koje oni osjećaju da su svoji sa svojima. To je jedno sigurno mjesto za njih i tu onda oni mogu reći što se događalo u proteklom tjedno, što se događalo u školi, što se događalo kod kuće, tako da mogu međusobno razgovarati, komunicirati. Razmijeniti probleme koji ih muča. Da, u stvari ima... I onda se može komunicirati zapravo bolje sa ostalima. Tako je, da, da, da. I u stvari iz tih radionica nam onda se javljaju i djeca i raditelji koji izvan tih radionica razliju prijateljstva i druženja i tako što nam je bitno. Imaju li dovoljno saznanja, jesu li dovoljno educirani naši učitelji, nastavnici o tome kako prepoznati i pomoći darovitima? I imaju li čim naprosto i dovoljno vremena za to u nekom velikim kolektivima, razrednim? Pa, koliko ja znam, ne. Dakle, jedino unutar drugih obaveznih kolegija kao što su edukacijska psihologija i pedagogija i takve stvari. Sve čuje nešto o darovitima, ali barem Zagrebački fakultet nema kolegij poseban za darovite. Niti obavezni, niti izborni. Studij za psihologiju, obično, imaju izborne kolegije psihologija darovitih. Tako da, ona edukacija se svozi na to kad učiteljica i učitelj počnu raditi pa dobiju darovito dijete. A ako dobiju i ako to neko prepozna, onda idu tražiti gdje će se educirati. Pa sad, ovisno o tome kakva je škola, koliko pruža mogućnosti da se negdje plati nešto, da se ovdje educiraju. A i oni sami moraju imati afinitet. Vi ne smijete imati veliki ego. Moja jedna bivša studentica, koja je učiteljica, koja jako lijepo radi sa darovitom djecam. Ona kaže, ja sam se odmah pomirila da su oni pametniji od mene. Dakle, ne može ni svaku, kako bih rekla, što je uhvatiti s tim. Nosi si s tim tako lako. U puno zapravo ovisi osobnost samoj osobe učitelja i njegove dobre volje i entuzijazmu i vremeno je kako će organizirati. Da, ima škola koje stvarno krasno rade i identificiraju i educiraju svoje učitelje. Imaju radionice. A ima i onih u kojima... Nije, nema tako. Mi nemamo sustava da se zna kada će se djete identificirati i kada će se svoja djeca testiraju pa se vidi tko ima taj potencijal. Pa da onda se zna, aha, sad ste s njim, događa to i to. Nego je to prepušteno entuzijazmu. Dakle, i psihologa, pedagoga, učitelja. Pa onda imate ili super situaciju ili nikakvu situaciju. Dakle, vrlo različito. Dakle, počivana entuzijazma. Dakle, nema baš sustava u tome. Ima pravilnik koji je star. 1991. Imate smjernice za rad starovitim. Ali nema, kako bih rekla, nije to nešto što je u sustavu i što se točno zna. Vi kao roditelji šta možete očekivati. Učitelji šta moraju točno napraviti. Dakle, nego eto, nekako svi se snalaze neko bolje, neko manje dobro. Na ovom skupu koju smo spomenuli, bio je i predstavnik ministarstva obrazovanja. Jeste li uputili kakav apel u tom smislu? Jeste i nije vam prvi put, je li tako? Da, da, tako je. To bi trebalo napraviti? Trebalo bi napraviti ovo što je rekla profesorica Rijavec. Sustav. Znači, sustav koji će od vrtičke dobi pa do fakulteta pratiti te iznadprosečne. Imate model toga? Da, da, model je u stvari, to smo predložili ministarstvu znanosti obrazovanja od 2017. godini putem EU projekta Ja rastem. Gdje smo baš u sklopu tog projekta smo rekli da bi trebalo zabilježiti tu iznadprosečnost u e-matici i u e-dnevniku. Znači da se ti... Da postoji trag. Tako je, da postoji trag, da se ta djeca ne gube na prelazu iz vrtića u prvi razred pa se onda ne prenesu sve te informacije pa se onda učiteljice nađu u čudu što je to sada, što se događa. Pa onda recimo iznadprosečne učenice se također gube na prelazu iz nižih razreda u više razreda. Iz osnovne škole prelazu u srednju školu, tako dalje. Znači mi smo tu predložili i zahvalni smo ministarstvu da je to prihvatilo. To je znači praćenje te djece, učenika mladih kroz e-maticu. Znači to postoji mogućnost ta. I bitno je da škole zabilježe tu iznadprosečnost da se to može praći. Sada je naše nastavanje molba prema ministarstvu da to bude vidljivo i kroz e-dnevnik. Znači sada je to vidljivo kroz e-maticu kao neka pozadinska podrška. Ideja je da to bude vidljivo i kroz e-dnevnik. I novi pravilnik o darovitim učenicima, je to nešto što priželjikujete? Da, nadamo se da će vidjeti svjetlo dana. Ovo što smo pričali u pripremi emisije. Znači zadnja verzija na koju smo se mi prije deset godina očitali kao građanski inicijativa. U to vrijeme još nismo bili kao udruge. Je bila iz dvije do dvije četrneste godine. I taj neki pravilnik, jedna verzija je na žalost ugljela svjetlo dana. I sada očekujemo novu verziju tog pravilnika. Tako da mogu škole, djeca, roditelji i mladi ostvariti pravost. Dobro, ali postoji neki filtri kroz koje se u sustavu samo po tebi vide da su neki napredni od drugih. To su recimo naticanja od školskih pa nadalje. Preskakanja razreda, rekli sam mi, to nije baš popularno kod nas i vrlo je rijetko. Ljudi se boje i hranje gupisa u školu i preskakanja razreda. Naravno to nosi sa sobom neke rizike, ali svako dijete je različito. I bilo je zarovito ili ne, sve nosi nekakve rizike. Ali treba se shvatiti da mi svi prepoznajemo što su emocijalne potrebe, što su socijalne potrebe. Ali mi nekako ne svačamo da postoje i intelektualne potrebe. Iako dijete nema priliku često biti sa sebi intelektualno ravnima, njemu nije dobro zarovitom dijetetu. Zato mi se zarovita dijeta lijepe za starije, lijepe nam se za odrasle. Jedva dočekaju nekog odraslog s kim će pričati o tome. Pa će ih neki proglašati i starmalima. I onda za izrazito zarovite akceleracija je nekad nužna. Njima nije dobro, njima je sve to presporo. Pričala sam jednog klinca koje je pitali kako ti je u školi. Pa dobro je dijete, je dobro. Ha, ali treba im 100 godina da nešto nauče. Oni nekad ni ne svačaju da drugi ne mogu tom brzinom. Oni su ljuti, oni su onda nervozni. Pa kako sad ne razumiješ. Tako da ima tu raznih problema. Zato da nek treba razmozit. Nije akceleracija nešto samo po sebi loše. A jako se toga boje i roditelji i učitelji. I ne samo kod nas. U nekim državama ima više akceleracija. Kod nas je to jako rijetka pojava. Imaju li nekad roditelji nerealna možda očekivanja i ambicije u odnosu na svoje djecu. Pa ih popušavaju možda pogudnuti malo predaleko. Pa ima kad je djete, pogotovo ako je već identificirano. Onda se počne previše od njega očekivati. Pa ne more on u svemu biti dobar. Roditelji su relativno objektivni u procjeni svoga djeteta. Kad je to u pitanju, mi si kažemo roditelji jesu subjektivni. Jesu, ali se iznenađujeće pokazalo da rijetko kad će roditelji reći da je djete darovito, a da stvarno nije. Makar ima ti pojedinačni slučajevi, kad netko misli da mu je djete super, a djete je prosječno, ima toga. I onda je to naporno i za školu, i nije dobro ni za djete. Ali u prosjeku roditelji nisu tako loši procjenjivači, kao što ste mislili. U međuvremenu dok ne saživi novi pravilnik ako sustav ne prihvati sve promjene koje predlažete i vi u prepoznavanju i vođenju kroz školovanje darovite djeca. Vi pomažete na svoj način, organizirate radionice, poput ove koje ste spomenuli. Vjerujem da vam se mogu javiti roditelji koji su zainteresirani na ovu tematiku darovitosti. Da, mogu nam se javiti roditelji. Naša mail adresa je udrugadar.hr.gmail.com tako da slobodno nam se mogu javiti. Mi sad provodimo ove radionice socijalni izazovi u dvije škole. Osnovna škola Ljubljanica na zapadu i u istočnom dijelu grada. To nam je osnovna škola Dr. Anti Starčević. U stvari smo nedavno krenuli i sa online verzijom tih radionica tako da tu očekujemo također uključenje iz čitave Hrvatske. Djeca i roditelja i tako da. Jer sad imate desetogodišnje iskustvo od početka rada inicijative pa udruge. Vjerujem mi da će ova suradnja i s ministarstvom i sa ostalim institucijama uroditi flodom da se ovom problemu malo sustavnije pristopi. A onda kad daroviti učenik ili student završi školovanje, što se dalje događa s njim? Kako se mu dalje, kako se mu izgledi u našem društvu? Oni inače imaju problem sa izborom karijere. Kad ste daroviti, sve vam dobro ide ili puno stvari vam dobro ide. Teško se kao mlad čovjek odlučiti. Onda neke roditelje rade pritisak da idu u ono što je prosperitetnije, gdje se više zarađuje i tako dalje. Ona istraživanja koja postoje praćenja izrazito darovitih pojedinaca, ono po 30 godina. To su tri velika istraživanja, svjetska do sad samog, gdje su pratili veći broj institucijame se. Pokazalo se da oni budu vrlo uspješni u životu i da su relativno zadovoljni i da nemaju nikakvih većih problema od ostalih. Čak da pače da su i nešto zadovoljni i životom prilagođeniji. Ali to su oni koji su identificirani, koje se pratilo, u koje se ulagalo. Šta je sa onima drugima? Mi to ne znamo. Često puta su to djeca iz drugih kultura. Recimo romske djeca, djeca iz obitelji koja su siromešna pa se gledaju kako da prežive a ni ne znaju da postoje neki daroviti. I djeca koje nisu imale šansu školovati se itd. Što je s njima? Mi ne znamo jer uopće ne znamo od kojih su. Da nisu praćeni, ali u svakom slučaju čovjek ako nema zadovoljene i emocionalne i socijalne ali i te intelektualne potrebe ne može biti zadovoljan. To je problem. I zato je važno da bude prepoznat što ranije. Čuli smo o smjernice, a ni za stari li pravilnik nisu. I da ne pravimo od toga neku famu, nego da jednostavno kao što je svako djete sve za sebe, tako je i to darovito djete po tom jednom aspektu sve za sebe. Kao što ćemo za drugu djecu napraviti ono što je za njih najbolje koliko možemo. Naravno nisu učitelji idealni, nisu roditelji idealni, niko nije idealan, ali koliko možemo. Najbolje tako i za njih. Eto, roditeljima darovitih pozivam onda da se predruže vama u udruzi ili bar pogledaju što radite na vašim društvenim režima i na web stranici. Možda im možete pomoći. Hvala vam lijepa na sudjelovanju u današnjoj pametnoj ploči. Hvala vama. Prof. Majda Rijavec učiteljskog fakulteta i Dubrovko Ćopić u drugi dan bili su danas naši gosti. Hvala vam još jednom na razgovoru. Hvala vama. Doviđenja. Hvala vam.