Details
Pogled na ustroj, sadržaj i teološko značenje Knjige Nahumove Ilustracija: J. J. Tissot, Prorok Nahum (oko 1900.) Urednica i voditeljica: prof. Andja Jakovljević
Big christmas sale
Premium Access 35% OFF
Details
Pogled na ustroj, sadržaj i teološko značenje Knjige Nahumove Ilustracija: J. J. Tissot, Prorok Nahum (oko 1900.) Urednica i voditeljica: prof. Andja Jakovljević
Comment
Pogled na ustroj, sadržaj i teološko značenje Knjige Nahumove Ilustracija: J. J. Tissot, Prorok Nahum (oko 1900.) Urednica i voditeljica: prof. Andja Jakovljević
Naša tema je Nahum, prorok osvete Gospodnje. Prvo pitanje, zašto je Nahum prorok osvete Gospodnje? Nešto od Nahuma da se čita, ali uvod u njegovu knjigu, ono prvo što je obilježje njegove knjige na početku, je opis snage Božje i pri tome se tri puta ponavlja baš ta teška riječ osvećivanje, Bog je osvetnik, Bog se osvećuje svojim dušmanima. Nama je taj izraz jako važan, ponajprije zato što ćemo se spravom zapitati, čekaj malo, pa kakav je to pogled na Boga, pa Bog se ne osvećuje? Ali sve to pismo nam kaže upravo suprotno, i to poznajemo možda baš od proroka, osvetu prepuštamo Bogu, to je njegova stvar, i to je već u starome zavjetu, tako da ono što se po kulturama sve do danas nekako provlači, imamo i mi izreku, tko se ne osveti, taj se ne posveti, a sve to pismo nas uči upravo suprotno. Bože, tebi sam predao svoju parnicu, ti se pobrini, ti daj pravu naplatu, jer ja ću krivo postupiti, a vrlo često, što je u slučaju kod Nahuma liječio o takvim veličinama i tako velikom dušmaninu i neprijatelju, da sam ja vrlo malen i zato računam na Božju pomoć, u tom smislu je Nahum doista prorok osvete gospodnje, dakle prepušta to Bogu i naglašava da je Bog onaj koji uzvraća po dijelima, to mi znamo i iz novog zavjeta, također se u to uvrštava opis Božje ljutnje, na više načina, i bijes, i srđba, i gnjev, i tipično za sveto pismo ona uskipjelost, sve kuha u njemu i to nam je važno, jer to u svetom pismu pripada Bogu. Kada se čovjek dohvati takve ljutnje, dakle to nije naš psihološki osjećaj ljutnje, nego one ljutnje koja pripada Bogu, to je problem, to je zlo, to je već kod Kaina, tako, zatim odmah u tom prvom dijelu Nahum opisuje Boga služeći se jednim dijelom koji je zapravo ni manje ni više nego iz središta objave Božje kad Bog govori o svome milosrđu, ali onda naglašava da krivca neće ostaviti nekažnjena, dakle radikalno se upozorava da, nažalost to znamo iz iskustva, ali nosimo posljedice svojih postupaka, to je isto uvršteno u taj pogled i onda kao možda posljednje, Nahum voli naglasiti kad Bog nešto čini, onda to temeljito čini, dokraja zaustavlja napadača, dokraja oduzima moć dušmaninu i zato onda rečenica, e, nevolja se neće dva put podići, jednom je došlo, ali onda je Bog to zaustavio, Bog je onaj koji je preuzeo na sebe brigu da uzvrati zločincu prema onome kako je on dijelovao. Što možemo reći, koja su proročka obiljeđena Nahumove knjige? Kada uzmemo u ruke knjigu proroka Nahuma, onda smo u zbirci malih ili manjih proroka, 12. ih je po redu, e, a nam je Nahum zapravo na, eto, malo istaknutom mjestu, on započinje drugu polovicu, dakle drugije, to jeste onda će biti sedmi po redu, već brojka sedam u Bibliji ima svoje značenje, ali ovdje to znači da započinje ona druga polovina, drugih šest, a to u razvoju biblijskog teksta ima neko značenje jer Hebrejtska Biblija ima jedan poredak, Grčka Biblija koja je prijevod, a voli malo staviti kronologiju, onda radi novi raspored, pa je u prvih šest Grčka Biblija malo drugačiji raspored postavila, mislim danas vraćamo na Hebrejtski raspored, ali nam je Nahum važan jer on je ostao na istom mjestu, dakle Nahum započinje onaj drugi dio gdje je isti raspored ostao od Hebrejtske Biblije preko Grčke do Latinske i do modernih prijevoda. Ova knjiga nosi naslov da je to viđenje, tako stoji u samoj knjizi, prema tome upozorava nas na onu definiciju proroka, mi proroka zovemo prorokom i to je biblijska riječ, ali onda imamo još dvije riječi koje označavaju proroka kao vidioca. Ova riječ viđenje je upozorenja na ono jedno značenje, dakle ne samo da prorok ima uvidu stvari, gleda motri, nego baš ima viđenje. Zatim ova knjiga također je jedina od 12 malih proroka gdje baš piše da je to knjiga, dakle i hebrejski izraz sefer, spis ili ako hoćemo svitak, ono što je ispripovjedano, ono što je izrečeno i to nam isto važno, ali da kako da ćemo se pitati a koja su to obilježija u užem smislu proročka, pa ćemo naći dva puta da stoji nutra gospodnja je riječ, to je onaj izraz koji mi koristimo u liturgiji nakraju čitanja, riječ gospodnja i još pojačano riječ gospodina nad vojskama, a zapravo svega jedan put naći ćemo ono što je prepoznatljivo ili što zovemo glasnička formula, kada na početku govora prorok daje do znanja, evo bog ili gospodin ovako govori, evo to je bilo u užem smislu te oznake proročke. Ono što nam malo nedostaje, nemamo one tako zvane proročke formule, to jest formule o dolazku riječi gospodnje, nećemo naći tamo i dođe riječ gospodnja Nahumu što bismo očekivali, a zapravo se ne čudimo da za Nahuma nemamo naslov proroka, od malih proroka je to relativno rijetko da se pojavljuje uopće taj naslov, zbog toga što je došlo i do zloporabe proročke titule i proročke službe, pa onda trebamo na temelju čitanja, na temelju sadržaja prepoznati što je tu doista proročko i budemo li gledali na sadrže knjige i kako je ona građena, ono najvažnije je da postoje baš riječi koje su božije riječi gdje sam Bog progovara. Pa kako je to građeno na Nahumov tekstu? Mislim da neću pretjerati ako kažem da knjiga proroka Nahuma predstavlja jedan težak tekst koji u nama budi veliku poniznost, premda su to svega tri poglavlja, prva dva sa četrnaest redaka, treće sa devetnaest, dakle to je doista kratak tekst, ali njegova kompozicija je takva da se malo mučimo shvatiti dobro ko sad tu kome govori, relativno i jednostavno sa ovim uvodnim opisom kakav je Bog, to je opis u trećem licu, dakle smo reći to prorok govori o Bogu. Međutim, vrlo brzo nakon toga imamo dijaloške riječi upučene jednome vi, dakle jednoj zajednici, pa onda jednome ti, pa se onda govori o njima i onda se malo zbunimo i nije nam lako otkriti, dobro, kakva je to struktura teksta, to je jedna stvar, a druga to je dakle konsenzus. I onda možemo kod Nahuma naći više izraza, više riječi koje su toliko rijetke ili se samo jedan pot pojavljuju da je malo problem shvatiti, dakle važno je onda biti osjetljiv na kontekst, recimo je li riječ o Slavi Izraelovoj i Jakovljevoj ili konkretno o Vinogradu, dakle vidimo da u privodima postoje velika razlika, ali uvijek se ravna uprema kontekstu. Evo rekao ši to i osjećajući veliku poniznost pred tim tekstom, ipak bih mogao prepoznati uvodni opis kakav je bog, zatim govor, koji je možda prije svega prorokov govor, upučen neprijateljima. Jednom su oni u množini, jednom u jednini, ali onda shvaćamo zašto je to tako, jer će se pojaviti konkretni likovi, pa onda ako ih udružimo, ako su evo na neprijateljkoj strani, onda nije nelogično reći aha to je onda vi, u smislu zajednica neprijatelja, onda imamo ti koje je usmjereno vrlo pozitivno i zapravo ćemo u drugom poglavlju shvatiti da je riječ o Božjem govoru, o judi, mogli bismo reći judeji, judino pleme, odnosno ono što je preostalo kao glavni dio Božjega naroda kroz povijest, po kojem onda i imamo izraz židovi, židovski narod, gdje se, sasvim uskladno sa svetim pismom, bog obrača tom narodu u ženskom rodu, dakle i kod nas je judeja, juda je u ženskom rodu. Tako da završetak prvoga poglavlja, a da malo se podsjetim i završetak drugoga poglavlja donosi nam taj prepoznatljivi dio gdje sam Bog progovara, to su Božji riječi, dakle tu se pojavljuje Božja, Bog govori onome što će on učiniti judi, odnosno kada u drugom poglavlju čitam onda ćemo opet imati prvi dio koji je gotovo isključivo opisni, težak, negativan opis silne vojske koja napada, a onda ćemo konačno odskriti ko je taj središnji neprijatelj, grad Niniva, ponajprije se govori o njemu, dakle i o tome kako je on bio silan i velik, a onda će evo stradati. A na kraju tog drugog poglavlja imamo opet ono što nam je najdraže i najviše nam pokazuje da je riječ o proroku, kad on donosi Božje riječi, opet Bog svojim ja progovara, ovaj puta je to očito riječ upućena Ninivi, dakle neprijatelju, gdje sam gospodin kaže evo ja dolazim na tebe, evo mene na tebe ili evo mene protiv tebe. Istu situaciju ćemo imati u trećem poglavlju, u sredini, gdje se opet pojavljuje Božja riječ izravno neprijatelju, a prije toga je opis opet teškoga vojničkoga boja, smijem reći postoji razlika, u drugom poglavlju to je možda bilo više opis snažne vojske koja prodire, koja napada, a ovdje se baš radi o opisu događanja u gradu, koji trpi od opsade i zapravo biva uništen od silne vojske koja dolazi na njega. Završetak trećega poglavlja opet je jedna riječ dijaloška upućena na ti, premda se tu ne otkrivate Božje ja, pa onda možemo reći da je to i prorok koji govori, ali nam je važno prepoznati da se sada još više precizira problem, a to je kralj Asirski, govor u jednini, govor u muškom rodu, pa kralj Asirski, možda nekako simbolično najprepoznatljiviji u knjizi o juditi, je svojevrsni sažetak zla koje božji narod doživljava i manje više je simbol samog Asotone, a upljučen je u konkretnu biblijsku povijest i zapravo nam otkriva ono što nam je jako korisno za čitanje knjige proroka Ione. Niniva je glavni grad Asirije, vremena tome kralj Asirski je zapravo onaj kralj koji ima svoje prijestolje u Ninivi i doživljava konačan pad koji je zapravo Božji sud. Kome je kod Nahuma upućena Božja osveta? S kojoj je glavni lik? To proroštvo, da je upućeno Ninivi i čak formulacija je takva da je hebreski al ne znači samo o Ninivi, da se nije tiče, nego baš protiv Ninive i ono što sam zaboravio upozoriti kad ste pitali o proročkim oznakama, to nam je važno. Ova knjiga nosi naslov, u hebreskom je izraz masa, znači nema veze sa našim pojmom masa koji je latinski, nego je to izraz koji označava teret. Ja volim to prevesti kao proročki nalog, redovito ga prevodimo kao proroštvo, ali to je proroštvo koje je zapravo sud Božji, volim izraz nalog jer u njemu ima nešto što je naloženo, natovareno, smijemo reći i prijetnja Božja. I tu onda otkrivamo još nešto jer to je prvi put u zbirci Malih proroka da se pojavljuje takvo proroštvo koje sudi prijetnja s tim naslovom, a onda ćemo ga imati još četiri puta, pa čini se da nije slučajno da je baš pet puta za redom, što je na neki način slika petoknjiža ili preslika onoga što stoji na početku svjetoga pisma. Treće poglavlje nam posve jasno kaže da je ta riječ upućena nimivi, s jedne strane zato što se na početku govori jao gradu krničkom i onda se, kako rekao, već opisuje sudbina, a unutar toga poglavlja naći ćemo opis da oni koji su se očito nekad divili u velikom gradu, sada bježe od njega uplašeni i oni zaključuju i spominju baš sam izraz niniva je opustošena. Niniva je postala pustinja, dakle nema je više. Tako da nije teško prepoznati kao glavni subjekt onaj o kome se govori je zgrad niniva, prisjetimo se u povijesti Božeg naroda to je ključno, dakle dvanaest plemena, eto nažalost nakon Salomona se dijele, desetiš se odvaja i odlaze na sjever, a u osmom stoljeću upravo asirska vele sila dolazi i zapravo će zauvijek uništiti sjeverno kraljevstvo Božega naroda, narod će kao dio asirske politike biti rastjeran na sve strane, etničko čišćenje, drugi narodi će biti dovedeni tako da se namjerno razbije nacionalni, kulturni i religijski identitet naroda i to su počeci onoga što zovemo onda Galileja pogarska, dakle da doista su bili ne samo prostorno, nego i po kulturi, po nacionalnosti, po kulturi, po religioznosti su bili odvojeni od Jeruzalema, dakle Niniva predstavlja onog prvog doista velikog neprijatelja koji je uništio, prisjetimo se, deset od dvanest plemena u samoj knjizi Nahum ovoj, kako se govori o Ninivi? Imamo riječi gdje sam Bog progovara, obraćaju se u ženskom rodu, to je posve u duhu priblijskoga jezika i izraz Ninive, a i riječ grad je u hebridskome ženskoga roda. Upotrijebit će neke slike koje puno govore i govore nam o tome koji je stil prorokov, kada kaže da je Niniva kao bujca, kao nabujalo jezero, s jedne strane to označava silinu, koja je očito bila prisutna, što prorok oće reći, ali s druge strane to već i najava, aha, sad se to sve razlijeva, dakle nestaje. Zatim će reći kako je vrlo izravno, govori o lavljoj pećini, lavljoj jazbini, lav koji je bio kralj i išao je po plijen kada je htio, imao je svoju obitelj, dakle i mlade laviće, i lavica je tu, a onda dolazi sud Boži i sam gospodin pita, a gdje je sada taj lav, gdje je plijen, slika s jedne strane velike snage, koja je pobijedžena, pred kraj trećega poglavlja će biti onda, e, Ninivo, tvoje silne tvrđave sada su kao smokve na zrelom drvetu, same padaju u usta onome koji ih želi povesti, dakle vrlo slikovit govor, i na kraju još i jedna slika, biblijska je slika, kad se govori o skakavcima, s jedne strane skakavci će doći na te, dakle u smislu prijetnje, e, ali i drugo, ti imaš svoje službenike, svoje namještenike, brojniste, samo se vi mnoješteni, kad bude kao skakavaca, i kao što su se mladi skakavci poredali na zidu kad je bilo hladno, a onda je došlo sunce i svi su nestali, evo tako će biti i s tobom Ninivo, dakle usprko mnogobrojnistvovog stalništva, svi će stradati. Evo, dakle jasno je, govori se o Ninivi i vratimo se na prvu misao, pobjednik nad Ninivom je Bog sam, Niniva kao simbol, Niniva kao realni povestni problem, Bog je onaj koji donosi rješenje. Koji se likovi još mogu prepoznati? Ova nam je knjiga vrijedna, zato što, na primjer, govori o vrlo čudnom i teško protomačivom Belijalu, zapravo je ušao on i u opću literaturu, i u opću kulturu, pa i u filmove, i nać ćemo mi njega još na jednom ili drugom mjestu u Svetom pismu, ali ovdje je, čini se, dosta jasno predstavljen, on je nekako u suradnji sa Ninivom. Slažo se, jeli teolozi, da je zapravo opet riječ praktički o samom liku Sotone, Božjega neprijatelja, i tako je to i u kulturi, dakle, Belijal se uzima kao jedno od Sotonskih imene ili jedno ime zloduha, ili jedan zloduh, ali ovdje se prepoznaje sasvim konkretno, dakle, povezan je sa zlima koje čini Niniva kao velika osvajačica, a onda u istraživanju odakle je to ime, evo, najčešće se to prevodi kao nitkov, gad, vucibatina, propalica, i upozorava se na eventualnu etimologiju u hebreskom, ovo Belij bi bila oznaka za negaciju, ono što nedostaje, i onda klasično, i to je poprilično prihvaćeno, ovo Jaal bi bio glagol koji bi značio imati vrijednost, dakle, Belijal, onaj koji je bezvjedan, koji nema vrijednosti. A ja bih predložio, posve skromno, kao je moj mali prilog, da ovaj drugi dio shvatimo onako kako mi se čini da je baš u biblijskom duhu, kao izvedenicu, dakle, kao treće lice od glagola Allah, što znači uzići i označava izlazak iz Egipta, odnosno kasnije označava hodočašće u Jeruzalem, dakle, hodočašćenje. Prema tome Belijal bi po svom značenju bio onaj koji nije izišao iz Egipta, ili onaj koji ne hodočasti, ili onaj koji nije dionik spasenja. Onda ćemo naći, pojavljuje se još jedan u hrvatskom prijevodu, ga poznajemo kao rušitelj, ali čini se da je to upravo onaj koji dolazi kao predvoditelj vojske koja napada Ninivu, dakle, na suprotnoj je strani. Kad pogledamo hevrijski izvornik, onda vidimo da je, možda je još bolje shvatiti, budući da je to riječ koja označava raspršenje, poznajemo dobro i Isus preuzime udariću plastira, ovdje će se raspršiti, to je ovaj pojam, pa onda možemo ga radije nazvati raspršitelj, dakle, sva sila Ninive će od njegove vojske biti raspršena, i onda se u tom drugom poglavlju, kako rekoh, ponajviše se opisuje snaga njegove vojske, koja se ne da zaustaviti, koja je, evo, poput vatre, oni su poput munje, dakle, s velikom snagom se opisuju. Onda se, kako već rekoh, spominje i sam kralj Asirski, koji pomalo služi da shvatimo čemu je riječ, mi znamo povijesno, on zapravo sjedi u Ninivi, ali nas opet vraća u te velike teološke teme, gotovo isto značinima kranja, negativnost, praktički sam zloduh, ono što nije lik, ali se upotrebljava ta riječ, mislim, kada je riječ o napadanju na Ninivu, onda se ustanovljuje kako Niniva sada nema svoga zaštitnika, i pri tome se upotrebljava riječ koja je vrlo pozitivna i lijepa, ali ovdje u tom smislu da više nema zaštitnika i evo, oni samo spomenut, obično se to, da bi povijedanje bilo jednostavnije, shvaća se kao, evo, zid koji je štit, ali sama riječ je zapravo tako da ima svoje značenje, može označavati i osobu. Dragi slušatelji, s patrovnikom Bilićem razgovaramo o Nahumu, proroku osvete gospodnje. Pater, kakva je Nahumova slika o Bogu? Već smo dobrano pokušali nešto reći, kako ta knjiga zapravo započinje, opisujući snagu i veličinu Božiju, ističe, ponajprije rekli smo, sam taj nama inače s razlogom neugodan pojam osvete, služi se izrazima koji su nam poznati iz središnja objave, dakle iz petoknižja, gdje se, na primjer, govori o Bog krivca neće ostaviti nekažnjena. Dakle, uspostavit će pravdu, a isto tako onda iz tog opisa Božjeg milosrđa uzima onaj opis, nama drag i poznat, Bog je spor na srđbu, ili, ako možda više originalno govora, On je dugoga daha, s time da ovdje to Nahum uzima tako da kaže, jest On spor na srđbu, ali je velika njegova snaga, upotrijebi će pritome Nahum slike iz prirode, kada uspoređuje, evo, Božji put je u vihoru, Bog hodi kroz nevrijeme, to znamo da nije neobično, evo, možda najpoznatiji je job kojemu Bog progovara iz Oluje, što zapravo uopće ne bismo mogli da je drugačije za joba, ako me treba utjeha, i onda vrlo simpatično, sasvim konkretno, On kaže, kada Bog hoda, onda njegove noge dižu prašinu, a ta prašina to su oblaci koje vidimo, i onda kada sam Bog progovara, pa Ninivi kaže, kako to je tvrđave, sve ću podići, sve će to biti dim, nisam baš sigurno da sam dobro zamutio, ali dakle takve slike su upotrijebljene, A s druge strane se govori, što sam isto već pomenuo, ovo je recimo iz prirode, kozmološki, ali onda i psihološki se puno opisuje Božje unutarnje stanje, gnjev, srđba, bijes, uskipjelost, vrućina koja, evo ovaj, sad je užaren u smislu prikazivanja te Božje žestine. To služi u knjizi kao uvod, ali uz te recimo negativne osobine mi u tom uvodu imamo i dvije, tri, četiri vrlo pozitivne biblijske najave, Bog je onaj koji je pravi zaklon i utočište onima kojim se utječu, i na tom temelju je onda Božji izravan govor. Možda sam malo premalo naglasio kad se radi o tome koji su to likovi kojima se Bog obraća, tu je da kako spomenuo jesam, je li i juda, judeo, dakle Božji narod, gdje on sam govori o, Bog sam progovara, ja ću te utješiti i poziva judo, judeo, slavi svoje blagdane, dakle Bog koji je snažan, ali je ujedno i zaštitnik svoga naroda. Već smo rekli, možemo li još nešto reći o tome kome se Bog obraća preko proroka? Tu je hvala Bogu ovo pozitivno, dakle govor judi, govor Božjem narodu, tu je onda višestruko progovaranje nini vi, gdje je jasno da sam Bog kaže da on dolazi kao onaj koji će se izravnom bračunati s njome, i napokon, kako rekoh, na kraju je govor Asilskome kralju, s time da čini se da to ipak ćemo raditi i čitati kao prorokov govor, a ne kao govor Božji. Još bi jednu sitnicu htio istaknuti tiče se zapravo sudbine ninive, kada sam Bog progovara kako evo propastio je, dolazi i nema je više, i onda zapravo Bog kaže, gdje ću ti naći tješitelja, ko će ti izraziti sučud? Zašto je taj izraz posebno važan? Zato što nas vraća na to da se pitamo, aha, značenje prorokova imena, možda najpoznatije iz knjige proroka Izaije, druga knjiga započinje sa tješite, tješite, narod moj, nahamu, nahamu, ami, sad već čujemo da tu ima nešto slično, ali naham je zglagol koji označava utješiti, nahum bi zapravo bio onaj koji je utješen, a taj isti zglagol se upotrebljava da se istakne propast i jadni, bjedni završetak ninive koja se je toliko uzvisivala, sam Bog kaže, ko će ti sada naći tješitelja, pomalo se vraćajući samo na korijen riječi koji je u imenu nahumovu. Zašto je u nahumove knjizi važna teba? Jako dobro pitanje, zato što nas vraća na proroka koji očito nije samo čovjek koji ima teološko znanje, biblijsko znanje, vlastito iskustvo, vjeru i nadu, nema samo oko za pojave u prirodi pa ih iskorištava, nego očito dobro poznaje povijest teba, odmah treba upozoriti, po svojoj prilici riječi o egipatskoj tebi, gradu sa nevjerojatno dugačkom povješću, koji je zapravo glavni grad u razdoblju, mislim dvije od tri etape u silnoj povijesti Egipta, mi u Evropi se evo veselimo i ponosimo se što smo ušli, eto u treće tisuće, nekako dvije tisuće godina pratimo povijest ovog kontinenta, Egipat postoji tri tisuće godina, dakle dugačka, važna povijest toga grada, koji je onda naglo pao, i to upravo pod Asirskom blašću. I sada unutar opisa, unutar razgovora s Ninivom, čini se to više prorokova riječ, on govori, pogledaj taj grad, koji je bio sav okružen bogatstvom, vode su mu bile zaštita, grad je na Nilu, danas sačuvani su ostaci, to je danas unutar grada Luxora u Egiptu, nikad se više poslije oporavio, nije politički, glavni grad je postao na drugom mjestu. Religijski još bio nešto. Taj nagli povijesni pad, koji se zbio u sredini sedmoga stoljeća, služi kao upozorenje, evo, teba je bila tako snažna, močna i ništa ne ostade od nje, stradala je, to je dio prijetnje i upozorenja upučen Ninivi i ujedno se posjeća na to kako prorok poznaje povijest, znači nije to samo pljesnički, lirski doživljaj nego je to uklapanje u realna povijest na zbivanje. I posljednje moje pitanje, kako izgleda Božji izravan obračun s Ninivom? Knjiga je možda nekako najdraža, najutješnija, ne znam da li najpoznatija, potom je što ćemo mi čak dva puta imati taj Božji govor, bako je ponovljena ista fraza, evo mene k tebi, evo mene na te, evo mene do tebe. To nam prije svega važno jer nas vraća na osnovnu misa, osveta je Božja stvar, tako da nikad čovjek sebi ne bi trebao pripisivati to pravo, a pogotovo, to je drugo značaj, kada se susrećemo sa takvim velikim nevoljama koje nas kao pojedince nadilaze i vidimo da to pomalo je iznad naših snaga, Vog ima rješenje, Vog je taj koji izravno, evo, najavljuje sudbinu, a ono što ostaje moje malo pitanje, da li je to, evo, sud obračun, izraven obračun, ili je možda ipak i nekakav poziv na obračenje, ako to shvatimo kao prijetnju, što ti se može dogoditi, onda bi ovo, evo mene na te, bilo zapravo i ne samo negativno, na koncu nema ništa lijepše nego kad znam da se mogu prepustiti u Božje ruke i da mi Bog sudi, da mi Bog dodijeli moju sudbinu, onda ćemo reći, pa to je valjda najljepše što mu se smijemo nadati i to je ono što i očekujemo, pogotovo ako gledamo križeve i nepravde koje doživljamo kroz život, onda nam je drago to da sam gospodin će se pobrinuti za nas, pa smijemo na tu rečenicu koja je s jedne strane u drugom poglavlju, a onda ponovno ista rečenica u trećem poglavlju, osnažena s onim izrazom koji je formula, riječ gospodina sa svetim imenom nad vojskama, dakle upozorovana Božju silu, ne znam je li pretjerom reći, pa to je ono što stoji i na kraju cijeloga svetoga pisma, gdje sam gospodin kaže, dolazim je, ko mi otvori vrata, učiću k njemu, to da kako nije ista slika, ali sam sadržaj je takav, o tome se radi kada govorim o tom izravnom obračenom, dakle nije riječ o tome da Bog angažira svoj narod da on sada uzme sudbinu u svoje ruke i bori se oružajem, nego je Bog sam to preuzeo na sebe. Petar, hvala vam lijepa što ste i danas nam otkrili jedan komadić svetoga pisma. Veseli me ako je uspjelo malo prije svega zastati, Božja riječ traži od nas vrijeme koje je luksuz u našem načnu života, a onda ako je Malčice uspjelo razjasniti, pogledati koji su elementi u ome tekstu koji ne spada u jednostavne, nego je zahtjevan tekst. Nadamo se da je NAH-u nakon ove emisije Malčice bliže svima nama, mi vam želimo blagoslovljeno vrijeme, do sljedećeg susreta, srdačan pozdrav.