Što je Psalam 105 ili gdje počinju psalmi?

Psalam 105 Hvalite gospodina, prizivajte mu ime, navješujte među narodima dijela njegova. Pjevajte mu, svirajte mu, pripovijedajte sva njegova čudesa. Dičite se svetim imenom njegovim, nekad se radoje srce onih što traže gospodina. Tražite gospodina i njegovu snagu, tražite svakda njegovo lice. Sjetite se čudesa koja učini njegovih čuda i sudova usta njegovih. Abrahamov rod sluga je njegov, sinovi jakovljevi njegovi izabranici. On je gospodin, bog naš, po svojsu zemlji njegovi sudovi. On se uvijek sjeća svojega saveza, riječi koju dade tisući naraštaja, saveza koji klopi s Abrahamom i zakletve svoje izaku. Ustanovje kao zakon Jakovu, Izraelu, vječnih savez, govoreći, trebi ću dati kanansku zemlju kao dio u baštinu vašu. Kad ih još biješe malo na broju, vrlo malo, i kad bijehu pridošli se u njoj, išli su od naroda do naroda, iz jednog kraljevstva k drugom narodu. Ali ne dopusti nikom da ih slači, tažnjavaše zbog njih kraljeve. Ne dirajte moje pomazanike, ne nanosite zla mojim prorocima. Ja sam Andža Jakovljević i želim vam svaki blagoslov. Razgovaramo danas o tome što je to psalam 105. ili gdje počinju psalmi. Pater, dobrodošli u novu godinu, u novi kardanel. Hvala lijepa, nema veće radosti za me negoli progovoriti opet o onome što je Božja objava, što je Božja rič. Htio bih evo sve vas, dragi slušatelji, još jednom pozvati na smireno, ali što dublje i preciznije kontempliranje, promatranje onoga što stoji u svetom pismu. Na početku smo čuli prvi dio psalma 105. Što možemo reći, kakve granice ima psalam 105? U pristupu svakom biblijskom tekstu, kao i inače u proučavanju tekstova, valja i dobro je započeti od posve formalnoga opažanja prije nego što uđemo i u sam sadržaj, a pogotovo u tumačenje, da što objektivnije, što evo realnije vidimo što je pred nama, pa je onda već drevnije običaj u tumačenju svetih tekstova ponajprije upozoriti koji to odlomak čitamo odakle dokle i da se tako spašavamo od trganja iz konteksta, poštujemo kontekst, granice odvajaju, ali granice i spajaju i znamo da je to tako i u našem najrealnijem i političkom životu. U slučaju psalama stvar je da kako posve jednostavna, kako odrediti granice jednog psalma, pa oni jesu svaki zase jedna cijelina, najčešće i obilježeni recima od prvoga pa do posljednjega, ovdje smo sa jednim psalmom se družimo koji nije prevelik, dakle ne spada u malene psalme, nego ima četrdesetak redaka, ali ipak smijemo pogledati s čime on započinje, pa vidjeti kako prva rič u tome psalmu je poziv koji prevodimo kao hvalite, dakle poziv upućen zajednici, a kad zavirimo u original, onda nam je to vrlo vrijedno, jer to je zapravo biblijska rič koju majka Jude Jakovljeva, dakle oca plemena Judina, upotrebljava da bi protumačila njegovo ime, hvali Boga što je dobila sina, dakle samo to ime, od kojega će nastati ime za cijeli narod, odnosno sve pripadnike vjere židovske, dakle od imena juda, izvodi se ime židov, odnosno pojam judaizam, a ovdje otkrivamo koje je to izvorno značenje. Mi smo u Novom zavetu uvijek nekako pod dojmom novozavjetnoga juda, ali ovaj psalam započinje riječu koja označava pohvalu izrečenu Bogu, odavanje priznanja, s obzirom da je u izvorniku Bog stavljen, dakle imenica s kojom se označava gospodina je takva da označava smjer, još je bolje prevesti, ne menja se smisao sa dajte hvalu gospodinu, i to je ono što zapravo obilježava ime Božjega naroda kroz sve to pismo, a završetak će nam biti jako dragi poznat, mi ćemo nakrijed toga psalma naći nama više nego poznatu riječ Aleluja, koja opet nas poziva da shvatimo što ona izvodno znači, što je donekle i prisutno u općoj ljudskoj kulturi. To je izreka koja se sastoji u izvorniku od dvije riječi, prva je poziv na slavljenje, odavanje hvale, dakle slično ali ne isto što i početak, a ovo završeno ja je zapravo početak, skračeno Bože ime, dakle slavite gospodina, prema tome početak i kraj se podudaraju na način inkluzije i vrlo je jasno određeno odakle dokle teče psalam, ali prije toga je psalam 104, nakon toga je psalam 106, a mi ćemo onda u našem razgovoru vidjeti malo da postoje i bitne odrednice za kontekst toga psalma. A možemo već početi s time kako je ovaj psalam 105 smješten među psalmima? Mi smo, kad se susretemo s nekim psalmom, navikli na početku psalma, obično susreti neke napomene, najčešće upozorenje kome taj psalam pripada, ponekad i po sve konkretne povijesne podatke, da evo znamo gdje je kada i kako to izrečeno, gdje je nastalo. Kod psalma 105. to nije slučaj, mi idemo odmah izravno u upravni govor, u sadržaj psalma, pa onda tražimo, čekaj, ako je to tako, ajmo vidjeti gdje ćemo prije toga naći da se zadnji put spominje, eto, onaj kome taj psalam pripada, pa ćemo doći, i 104. će biti isti takav, a doći ćemo sve do 103. psalma, gdje piše Davido psalam, Davido psalam. Dakle, kad gledamo psalam 105. onda zapravo se nalazimo u cijelini koja započinje sa psalmom 103., a da se radi o cijelini pokazuje nam ne samo to da se tamo navodi David, pa onda smijemo sve što slijedi pripisati Davidu, sve dok se ne pojavi drugi put bilo David, ovo ime bilo neko drugo ime, a onda kad gledamo na početak tih psalama, zanimljivo je da i tu postoji određen i jasno prepoznatljivi kontekst. Psalam 103. jest blagoslivljaj gospodina dušo moja, dakle osobni poziv, možemo reći upučen samome sebi, potičen samoga sebe, da izreknem hvalu Bogu, odnosno ga blagoslivljam, tako će biti i sa psalmom 104., prema tome dva psalma su koja govore o osobnoj pohvalnoj moliti upučenoj Bogu. A onda sa psalmom 105. počinje nešto, što će se ponoviti i u psalmu 106., a i u psalmu 107., isti je početak, dajte hvalu gospodinu, dakle nije se nastavlja, ali više nije samo poticanje samoga sebe, individualno, nego je obraćanje cijeloj zajednici da dadne hvalu Bogu, što je, treba reći, prisutno već na kraju prethodnog psalma 104., gdje se također nalazi ta riječ Aleluja, što je već poziv, rekao smo, zajednici, slavite gospodina. Dakle, vrlo kratko i jednostavno, imamo pred sobom pet pohvalnica, koje su Davidove, nakon dvije individualne, ja, odnosno moja duša, blagoslivlja gospodina, sa jednom riječu, dakle blagosloviti, druga tri započinju sa hvaliti gospodina, ali je to upučeno cijeloj zajednici. Što ovaj psalam objedinjuje u jedan cijelovi tekst? gdje se gospodin spominje svetim imenom Jahve tri puta, u ovim pozivima da se izriče hvalu Bogu, pa onda ćemo imati njegovo ime još jedan pot spomenuto, kad se govori tko je On, On je naš Bog, i onda još jednom će biti spomenuto sveto ime kad se govori o njegove riječi, a cijeli sadržaj psalma, nakon ovih uvodnih poziva zajednici, jeste opisivanje onoga što Bog čini, njegova djela, i to je zapravo prvo što je vrlo jednostavno da glagoli koji opisuju djelovanje, gotovo u svakom redku su opis onoga što Bog čini, i to je ono što objedinjuje, ali smijemo prepoznati nešto što je također i vodi nas dalje u prepoznavanje kompozicije, glagol sjetiti se, spomenuti se, misliti na to, dozvati upamet, u ovom se psalmu spominje svega tri puta, ali ima ključnu ulogu, dajući nam da prepoznamo tri osnovna dijela, naime uvod, središnji dio i zaključak u uvodu toj poziv zajednici. Sjetite se, dozovite upamet, sjećajte se toga, a onda u središnjem dijelu početak je gospodin se sjeća svojega saveza s Abrahamom i zaključak opet, gospodin se je sjetio svojega saveza, sjetio se je svoje riječi. Pa smijemo reći da je i to nešto što zapravo psalam drži u cijelini, to je relativno rijetko se upotrebljava ovdje u psalmu, znači svega tri puta taj glagol, ali ima kompozicijski važno mjesto. Kako nam psalam 105. otkrijeva, gdje počenju psalmi, kojim je naime povijesni kontekst? Ovo razmišljanje, ovo naše promatranje psalma, zapravo i želim nazvati gdje počenju psalmi i mislim da je najuočljivije, najintrigantnije upravo prepoznati, da kad uzmemo povijesne knjige, sasvim konkretno bit će to 16. poglavlje u prvoj knjizi ljetopisa i čitamo što se tamo pripovije, to su povijesne knjige koje jednostavno su izvještaj o povijesti i o događajima, knjige ljetopisa započinju iznova, kreću opet praktički od stvaranja, popregledavaju iznova cijelu povijest, a onda se govori o ključnom trenutku, gdje je na neki način dovršen pothvat Božjih izlaska, oslobođenja naroda i dolaska u obečanu zemlju, jer ne samo da je narod tu, ne samo da je kralj David već došao u Jeruzalem, koji će biti sada Božji grad, nego prevažan trenutak i kopčeg saveza došao je u Jeruzalem. Dakle, bitni dio biblijske povijesti. I kad čitamo taj prikaz, onda odjednom primjećujemo, pa točno ove riječi, koje ste vi sada pročitali, točno ovih pet biblijskih redaka — hvalite, navješujte, pjevajte, sve do onoga sjetite se — tamo su u povijesnoj knjizi ne kao psalam, nego kao upravni Davidov govor. Dakle, to su njegove riječi, koje on upučuje ljudima, koji će biti onda liturgijski pjevač Asaf kao predvodnik i onda njegova brača, dakle Asafa obitelj, bit će zadužena za liturgijsko pjevanje. Nemamo još hrama, ali tu je kopčeg zavjetni i uz taj kopčeg David njima nalaže kao kralj. Vi dajte hvalu gospodinu, vi navješujte njegova čudesna dijela i ono što nam je, sad već krećem u teologiju, što je zapravo, recimo, treće u analizi, on kaže navješujte ta izvaredna čudesna dijela Božja među narodima i to nam je za biblijsku teologiju prevažno. Dakle, Biblja ne shvaća sebe onako kako mi to ponekad pojednostavljamo pa kažemo stari zavjet za jedan narod, a onda novi zavjet je, evo, kao za sve narode, jer vidimo da već stari zavjet da kako nosi istog gospodina ili već u starom zavjetu progovara isti gospodin kojemu je stalo do svih ljudi. Evo, kad kažem da tu počinju psalmi, onda samo želim mi stavljati tu činjenicu, to su u jednoj povijesnoj knjizi biblijskoj riječi koje su dio pripovjedanja, tj. to konkretno jedan lik govori, to su njegove riječi, njegov upravni govor, a smisao im je vrlo shvatljivo, dakle, to je davati hvalu Bogu, biti svjedok njegovih dijela i posebno ovo prisjećanje, da biš mogao govoriti o Božjim dijelima, treba mi se prisjećati. Koje dijelove možemo razlikovati u kompoziciji psalma 105.? To bi bio taj uvodni dio koji nam je važan jer pokazuje taj dijalog između onoga koji daje naredbu i zajednice koja sluša, zapravo imamo i otkriveno kome se on obraća, koga on ovdje oslovljava, jer on će svoje slušatelje nazvati potomstvom Abrahama, sluge njegova, vama se ja obraćam, potomstvo Abrahamovo, i vama se obraćam vi koji ste sinovi Jakovljevi, koji ste Božji izabranici. To bi bio taj uvodni dio koji završava na vrlo simpatičan način jer se progovara u prvom licu množine, mi, dakle ne više ja vi nego mi, gospodin, jahve je bog naš. Nakon toga slijedi onaj središnji dio koji započinje u trećem licu, opisuje se ono što bog radi i to sve teče po pojedinim fazama opisa povijesti do onoga što prepoznajemo formalno kao zaključak, mislim da se sasvim konkretno radi o četrdesetidrugom redku, koji nam navodi razlog zašto je bog to sve poduzeo što je prethodno opisano, jer započinje sa jednim jer, započinje sa evo tim uzročnim veznikom i opet se vraća na to jer se je gospodin sjetio svojega savjeza i sam zaključak nam onda daje i nekako koja je svrha djelovanja. A u ovom središnjim dijelu relativno i lako prepoznat je da se mijenjaju glavni likovi, pa onda krećemo od Abrahama Izaka Jakova kao prvi dio, onda se posebno ističe dobro poznata biblijska povijest Josipa Egipatskoga, onda se govori o narodu koji je došao u Egipat ponajprije našavši utočište u vrijeme gladi, a onda doživljava da to postaje za njega ropstvo, onda se nalazimo u idućem dijelu, to bi bio peti dio ukupno, gdje se spominje djelovanje Moisija i Arona i napokon se opisuje onda sam izlazak. Dakle, uvod, zaključak i između toga čini se točno pet dijelova, koji opisuju biblijsku povijest, nama poznatu po najviše iz prve dvije knjige u Bibliji. Kakav sadržaj ima uvodnje dio psalne? Rekli smo već, to je vrlo prepoznatljivo poziv zajednice, za kojeg nakonadno utvrđujemo da je vrlo jasno prepoznatljiv kao Davidov poziv, mislim da ima ukupno deset glagola, dati hvalu, pjevati, pa onda opet hvaliti, tražiti gospodina, odnosno na proročki način pitati za njega, sjetiti se. Dakle, ukupno je deset odmah repoznatljivih imperativa, koji su poziv i nekako nam onda određuju smisao praktički svih psalama, dakle, to je dati hvalu Bogu na način pjesme i onda se tu specijalno upotrebljava i ona riječ, koja je vrlo često oznaka za same psalme, kad tamo piše u našem prijevodu svirajte mu, onda je to zapravo glagol, koji označava svirajte mu tako ili pjevajte mu tako, da pjevate psalam uz pratnju glazbala i usto dolazi onda još jedan poziv, neka se raduje srce onih, koji traže gospodina, dakle i opet je u pitanju jedna zajednica, prema da nije to sada poziv u drugom licu množine. I rekoh već možemo reći da taj prvi dio završava tako da označava, identificira tko su slušatelji potomstvo Abrahama sluge njegova, odnosno jakovljevi potomci, jakovljevi sinovi koji su božiji izabranici i završetak bi bio da je gospodin Bog naš, dakle prvi dio je poziv koji želi da se zajednica prisjeti dijela Božih, a Bog je Bog naš. A kakav je zaključak psalma i koje su mu posebnosti? Zaključak je zbog toga zanimljiv, što nam kaže, dakle, sažimlje, Bog je izveo svoj narod, Bog ga je uveo u zemlju, da pače koristi se izraz zemlje, zemlje poganskih naroda. Dakle, sada gospodin dovodi svoj narod, ali je meni, reko biš, osobito važno i teološki vrlo bogato, taj zaključak nam govori, dakle, Bog se sjeća svoga saveza, zato je se dao na izlazak, to je njegovo dijelo, dakle, on izvodi narod, vodi ga u obećanu zemlju, ali zašto im daje zemlju, zašto ih je oslobodio? Nije samo zato da, evo sad, oni imaju svoju slobodu, ne samo da imaju svoj posjed, nego završetak psalma otkriva koja je Božja nakana, zašto on to čini, s kojom svrhom, zato da oni čuvaju njegov zakon, zato da čuvaju ono što im Bog daje, zato da čuvaju njegovu riječ. Dakle, smisao nije samo, evo da tako kažem, političko samostaljenje, nego baš to čuvanje i izvršavanje Božje riječi, što stoji i u središtu sklapanja saveza s Bogom. Druga sitnica, koja nije samo u zaključku, nego je od početka prisutna kao posebno obilježje ovoga psalma, jest da se u prvi plan stavlja ne savez u doba Mojsjevo sa cijelim narodom, što obično jest, u užem smislu, savez, kojemu je posvećen stari zavit, nego se nalazimo kod Abrahama i to je jedan, dva, tri puta se vraćamo na to. Dakle, smijemo reći da ovaj psalam, evo i opet, malo širi, dakle nije riječ samo o Mojsju i njegovu narodu, nego je riječ o Božjem pogledu na Abrahama, pa onda možemo, evo, reći tu je Božji interes za sve ono što zovemo abrahamovskim religijama. Kako psalam 105. govori o razvoju patrijarha? Patrijarsi ili praotci opisani su u knjizi Postanka i zapravo ih jako dobro poznajemo s Abrahamom za počinje. Abraham je prvi čovjek koji je oslovljen kao hebrejac i prvi čovjek koji je uopće vjernik, dakle, kod njega se u knjizi Postanka prvi put pojavljuje taj fenomen vjerovanja, ovdje ćemo, kako sam upravo rekao, biti istaknuti s Abraham i ono što je bog s njime učinio, a to je sklapanje saveza, bit će spomenuto i izrak se spominje, dakle, bog koji progovara izoko i potvrđuje ono što je Abraham mu zadao, onda se na poseban način ističe jakov, a psalam opisuje, reko bih, evo, da to tako malo simbolički kažem, mi najčešće poznajemo lutanje kroz pustinju, cijeli narod ide kroz pustinju, a ovaj psalamo nam otkriva da su već prije postojala dva lutanja, Abraham koji je, evo, krenuo iz svoga rodnoga kraja pa onda lutao, išao je, a Jakov koji je također iz svoga doma otišao, kad je bježao praktički od svoje kuće, ovdje je to sažeto tako da se govori da su oni lutali od naroda do naroda, iz jednog kralja su otišli, su drugi narod, a ono što nam taj prvi dio psalma otkriva je izravno Božje zalaganje za praoce, Bog je kraljevima, ostalim, zabranio da diraju, da bilo što zlo učine patrijarsima, i taj prvi dio nam je važan jer ne govori samo općenito da je Bog slopio savjez, nego nam donosi točno one riječi koje Bog govori, tebi ću dati zemlju. A kako je u psalmu prikazan Josip Egipatski? I kad je bio u domu potifarovu, i kad je poslije bio u domu faraonovu, psalam sažimlje, pa kaže evo njegov gospodar ga je postavio nad svom kućom i nad svim svojim imanjem, mi prepoznajemo u tome, pa to vrijedi i onda kada je bio kao mladić postavljen da bude upravitelj svega doma svoga gospodara gdje je bio kao grob zapravo, a poslije vrijedi i za ono što je Josip bio za cijeli Egipat. I upravo ta rečenica koju rekoh namo je više nego poznata, jer iz ovoga psalma potječe zaziv, izreka, s kojom se završavaju litanije svjetoga Josipa, dakle od Josipa Egipatskoga uzeto je ovo, postavio ga je gospodarom doma svojega i poglavarom svega imanja svojega, pa onda vidimo psalam 105, kad čujemo brojku, ne znači nam ništa, ali kad vidimo taj redak, onda je to vrlo jasno. Njegov život je opisan vrlo simpatično u smislu da sami odskrijemo što se zbilo, ovdje piše on je prodan da bude rob, dakle ne kaže se izravno, ali mi znamo da to nije dijelo neprijatelja, nego to je dijelo njegove braće, i onda se posebno opisuje kako je bio okovan i govori se o tome da je, obično shvaćamo to kao njegov vrat također je bio u okovi, a međutim riječ koja tamo stoji je nefeš. Duša, obično prevodimo kao život, dakle život mu je bačen u željezo i to traje sve dok ga, i to nam taj psalam otkriva, dok ga božja riječ nije iskušala, dakle njegove patnje su shvaćene, što i odgovara povesnoj istini kao proces sazrijevanja, proces skušnje kroz koji on prolazi, jer je i sam donekle skrivio, dakle nije bez odgovornosti za ponašanje svoje braće, a onda se pak ističe kako je on postavljen tako visoko da unutar Egipta on, doslovce riječima psalma, u duši svojoj obvezuje prvake faraonove i starješine vodik mudrosti, on je učitelj mudrosti, dakle mudrac egipatski. Središnji dio psalma govori o božjem narodu. Kako? Evo fenomen je doista kad gledamo na pojedine dijelove, koji nisu jednake veličine, onda dolazimo do ovog četvrtog dijela, koji je doslovce u središtu psalma, gdje se spominje sam izraz njegov narod ili bog koji dijeluje prema svom narodu, ponajprije se ističe kako su primljeni u Egipat, došli su tamo, a onda se govori o toj promjeni kako odjednom oni postaju robovi, ponajprije su došli kao gosti, a odjednom, evo, nad njima se vrši teror, izrabljuju ih u nezgodnoj poziciji i ovdje, kao na koncu i u povijesnih knjigama, prikazuje se da to nije bez božjega znanja, da bog i u tome ima uvid. Nama je teološki važno uočiti kako se ovdje sada kao subjekt ističe, evo, božji narod i baš se govori o narodu, ne više samo o pojedinim imenima. A kakvu ulogu imaju Mojsija i Aron? Evo nas, zahvaljujući formalnoj podijeli, kada se spomenju novi likovi, onda vidimo, aha, tu je jedan novi dio, to bi sada bio peti dio psalma, gdje na zapravo klasičan način upoznajemo Mojsija i Arona, koji je ovdje stavljen na istu razinu, kao one koje bog šalje i oni su sada zaduženi u zemlji egipatskoj, koja se ovdje prema hrvatskoj tradiciji naziva kamova zemlja, kao paralelni naziv, mi poznajemo duše i pravi, stari, biblijski izraz misir, dakle sve je to jednoteisto, te da bi trebalo izvorno reći da je to hamova zemlja, dakle riječ je o nojinim sinojima Šem, Ham i Afet, ali tradicija je donula kam i neka je tako, oni izvode ono što su božji znakovi i čudesa. Znakovi i čudesa ili znaci i čudesa je u svetom pismu praktički tehnički pojam sintagma, koja označuje ono što bog čini za spas svog naroda i ovdje je istaknuto ono što odmah razumijemo teološki. Oni su tu da čine najizvana stvari, ali na koncu je bog taj koji izvodi čudesna dijela, zanimljivo je da se ovdje egipatskih deset zala, to je božji sud, to su božji znakovi koje dobro poznajemo iz njige izlaska, na svoj način sažimlju, pa ih ovdje imamo sedam, zapravo se dva se izostavljaju, a dva se spaju, tako da očito je istaknuta ta brojka sedam koja je kao što ćemo i ovdje još jednom reći u Bibliji važna, evo i to je onda dijelo koje bog izvodi po Moisiju i Aronu i završava se s time da zapravo je Egipat radostan kada Izraeljci odlaze, bog ih izvodi, ali to nije nešto što bi Egipat doživio kao opterečenje, nego kao veliku radost. A što psalam kaže o putu kroz pustinju? To je izlaska gdje sami egipćani ljudi koji su tamo očito nisu imali zlu krv prema svojim prijateljima, nisu su narodnjaci nego su iz drugog naroda, oni im daju za put bogatstvo, to se ovdje navodi i onda se također nastavlja preko znati ili znakovi i čudesa prije svega su unutar Egipta ono što Bog čini da bi pritisnuo faraona da ih pusti, a onda Bog prati znakovima i čudesima svoj narod kroz pustinju, isto ih tako poznajemo, ovdje čini se da se sve ono što se je dogodilo kao Božja pomoć kroz pustinju opet prikazuje kroz dva odnosno tri osnovna čuda, Bog koji daje hranu, prepelice i manu, ovdje je ona rečenica koja je također ušla u teologiju i u bogoslužje, nahrani ih kruhom nebeskim, dakle kruhom nebeskim ih je nasjetio, to je iz ovoga psalma i onda voda koja izvire iz pečine koju je Bog rastvorio i onda su vode potekle tako da je usred pustinje nastala cijela rijeka. Zašto je ukupni ustroj psalma 105. važan za teologiju? Ako gledamo cijelinu psalma, onda otkrijemo nešto što je meni uvijek posebno drago, jer nas vodi do toga da otkrijemo koliko je realni pisac toga psalma i umjetnik i čovjek koji poznaje biblijsku tradiciju. Mi imamo točno sedam dijelova, jedan je uvodni dio, jedan je zakričak, između toga je točno pet dijelova povijesti, u središtu je onaj koji se koncentrira od svega paredaka na narod i tako nas posjeća o čemu zapravo govore psalmi, a osim toga ta brojka sedam nas ovdje opet vraća na njezino izvono značenje, nije to samo otprilike simbol, čak nema ni neku matematičku vrijednost u Bibliji, nego u Bibliji riječ koja označava Božju prisegu, Božju zakletvu, zakleti sve, prisegnuti, dati čvrste obećanje, ima isti korijen kao i brojka sedam, pa onda smijemo reći, zato broj sedam se tako često susreće u pisanju, dakle u biblijskim tekstovima, počeviši od sedam dana na početku, da bi se na taj način upozorilo na ono što Bog sa svoje strane izreće i što je vjerodostajno, što je pouzdano, a ta riječ prisega, odnosno zaklepa, prisutna je ovdje u psalmu, jer Bog je sklopio save s Abrahamom i dao je svoju zakletu, svoju riječ Izaku, dakle tamo gdje se spomenje Izak kao nasljednik, kao prvi sin Abrahamova, a unutra psama se pojavljuje ta riječ, dakle u hebreskom jeziku brojka sedam je šiva, a lagolo prisegnuti je nišba, dakle ista su tri slova koja nose značenje, zato mi je ovaj psalam pokazatelj što mi imamo pred sobom, pozivna, molitveno promatranje što je Bog učinio, ali koja ima vrlo promišljenu umjetničku strukturu. Ես կարող եմ այդ անալիզությունը, այս կարող եմ այս անալիզությունը, այս կարող եմ այս անալիզությունը, այս կարող եմ այս անալիզությունը, այս կարող եմ այս անալիզությունը, այս կարող ե� 105. i 106. i 107. povezuju sa istim uvodom, odajte priznanje, dajte hvalu gospodu. E, a ono što bih štio još malo produbiti i zaviriti jest činjenica kad gledamo gdje se nalaze ti psalmi, ponajprije sa psalmom 106. Završava četvrta knjiga, dakle psalmi 150. psalma podijeljeno je u pet knjiga, po uzoru na peto knjižje, mi smo ovdje na kraju četvrte i na početku pete, dakle premda je to jasna granica, zapravo ovih pet pohvalnica Davidovih povezuju četvrtu knjigu psalama sa petom knjigom psalama unutar tijele zbirke i posljednje meni zapravo možda i najljepše. Prvi u nizu, dakle 103. psalam, najviše je pohvala Bogu vlastica osobna radi opraštanja, radi oproštenja, Bogu koji meni u svojoj dobroti oprašta grijehe, smijem prepoznati konkretno Davida u tom, onda započini nešto što je teološki najrelevantnije, ne može biti relevantnije. Psalam 104. kao druga pohvalnica u nizu je promatranje stvaranja, Bog stvoritelj, hvali dušo moja gospodine, onda se promatra krasote prirode što je Bog stvorio. Evo nas sada u središnjem, dakle psalama 105. je središnje od pet, gdje smo vidjeli tu je praktički početak, dakle Bog gleda na povijest koju je započeo s Abrahamom i ona teče, dolazimo do izlaska, tamo su ušli u pustinju. Kad zavarimo u psalam 106. onda vidimo pa to je nastavak, dakle jednostavno gleda se dalje što se je zbivalo u pustinji i razmišlja se o tome, nažalost, najviše istaknuto zlatno tele, dakle problem koji je očito prisutan, a onda sa psalmom 107. koji pripada već idućoj knjizi vidimo da je to zapravo nastavak koji govori opet ne toliko o nevjernosti naroda, nego o tome da je narod koji je bio nevjeran ponovno zavapio Bogu i Bog mu pomaže, to je de facto sadržaj knjige sudaca. Dakle mi u ovih pet pohvalnica, koje smijemo na svoj način prepoznati evo kao malu Davidovu toru, dakle pet Davidovih knjiga imamo izravno upozorenje što je duhovnost psalama. Pregledavanje onoga što je Bog činio, pa to nam može biti i izvrsna škola za našu osobnu molitvu, gledamo na ono što je Bog u našem životu činio. Petar, hvala vam lijepo, sad vidimo razliku između egzegetskog čitanja teksta i običnog čitanja bibljskog teksta, tko bi rekao da se sve ovo nalazi u jednom jedinom psalmu? Pa meni je osobno uvijek iznenađenje, kad se pokušam što dublje dati na studiji, do kojih razmjera se to prepoznaje kao istinski božanska riječ, jer je toliko toga ljudskoga na savršen način ugrađeno i daj Bože da nam to bude pomalo i ohrabrenje, jer psalmi su dnevna, službena, obvezna molitva crkve, bilo da je riječ o svetoj misiji gdje uvijek pristane psalam, bilo da je riječ o častoslovu, pa nam i ovakav jedan primjer može dati novi poticaj da, osim samoga čitanja, da što više uđemo u sadržaj i duh tih drevnih molitava. Pater hvala vam još jednom. Pater Niko Bilić nam i govori o tome što je to psalam 105 i odnosno gdje je počenje u psalmi. Završavamo sa petkom iz psalma. Do našeg sljedećeg susreta. Hvalite gospodina, navješujte međunarodima dijela njegova. Srdačan pozdrav!