Ustroj i značenje Prve Ivanove poslanice

Anđa Jakovljević wishes a happy New Year and introduces guest pater Niko Bilić. They discuss the first Epistle of John, which summarizes the Christian faith and emphasizes love and eternal life. The Epistle is closely connected to the Gospel of John, with similar language and themes. The main message is that Jesus is our eternal life. Joy is also highlighted in the text, as it is in the Gospel of John, with the goal of complete joy. The Epistle also emphasizes being children of God and the importance of love and faith in Jesus Christ. Overall, the Epistle serves as a concise guide to Christian spirituality. Ja sam Anđa Jakovljević i želim vam puno blagoslova i radosti u Novoj godini. Nastavljamo sa dobrim praksama, tako da je naš gost i ovoga puta pater Niko Bilić. Pater, dobrodošli! Hvala od srca na pozivu. Veselim se da smijemo i opet iskoristiti ove trenutke kako bismo pogledali ono dragocjeno blago koje nam je svima darovano, a to je Božja riječ. Pa mi je ponajviše stalo da ovo bude za sve nas bude trenutak skupljanja snaga, smirenja, ponovnog otkrivanja onoga što dobro znamo. Dobro nam došli i budite s nama! Mi ćemo razgovarati o prvoj Ivanovoj poslanici. Obično na početku pitam: Zašto baš prva Ivanova poslanica? Prva Ivanova poslanica je mali sažetak cjelokupne kršćanske vjere, udžbenik kršćanske duhovnosti, sveden u zbijenih pet poglavlja. Pravo je čudo i umijeće središte kršćanske istine na tako sažeti način iznijeti. Tekst je to koji je nama, rekao bih, vrlo dobro poznat, Kad bismo, evo, uzeli čitati, pretpostavljam da bismo praktički svaku rečenicu već nekako imali u našemu duhu ako smo u crkvi. To je jednostavan tekst koji je ponajprije jako pogodan za osobno duhovno štivo i molitvu, za meditativno čitanje. I upravo takvog ga i poznajemo jer se u Božićnom vremenu čita upravo ta poslanica, tako da svake godine kad ulazimo u božićne dane, od Božića pa dalje, čitamo upravo te tekstove. Odmah ćemo se sjetiti one najpoznatije rečenice, koja je ujedno i najsažetija definicija tko je Bog, na najljepši način izrečeno. To je rečenica iz Prve Ivanovo poslanice: »Bog je ljubav«. Zato mi je posebice stalo da u ovom našem razgovoru pokušam što manje pokvariti onaj dojam koji svatko može imati. I, dakako, i ovaj naš razgovor samo je poziv: Uzmimo u ruke, čitajmo, otkrijemo iznova, uvijek dakako povezani sa živom Crkvom. Ima li nešto u kompoziciji toga, rekli ste, kratkog teksta što se treba posebno naglasiti? Svaki tekst, kad čitamo, pomaže nam da već unaprijed bacimo oko na to kako je on složen, ovdje je odmah uočljivo – i to i jest najpoznatije – da je to poslanica koja na prvom mjestu govori o ljubavi. Evo, sasvim konkretno, naći ćemo u njoj čak 52 puta da se spominje »ljubav«, bilo da je riječ o imenici – 18 puta, bilo da je riječ o glagolu – 28 puta. Najpoznatiji je u onome »ljubimo jedni druge«. I onda, također, kao izvedenica: onaj poziv, obraćanje, vokativ: vi, »ljubljeni«; ja vama pišem »ljubljeni« – šest puta se ponavlja. Poslanica je također nama poznata zbog toga što ne ostaje samo na vjerničkoj teoriji i ne samo na unutarnjem duhovnom doživljavanju, nego baš ističe ljubav prema bližnjemu. »Ljubiti brata« to je osnovni motiv. To je praktična životna zapovijed koja se ponavlja pet puta. I tumači se sasvim izravno da to znači dati život, »položiti život za brata« kako se u trećem poglavlju navodi. I to je dobro tumačenje, jer tu se ne govori u prvom redu – kako mi to obično shvaćamo – o umiranju, o smrti, nego doista: davati svoj vlastiti život. Kao što to i znamo: u ljubavi se dajemo jedni za druge. Posebno se zatim u Poslanici ističe: ako imam dobra, a pokraj mene je brat ili sestra u nevolji, da nikakva ljubav nije ako nemam srca za njega i ako se, koliko god mogu, ne pobrinem se za njega. Da bismo pojačali uočavanje koliko je ljubav važna, prisjetimo se također poznate stvari. Četiri put se u Poslanici ponavlja kao suprotnost i ono što je zapravo istaknuto kao pravi grijeh, a to je: mrziti brata. Mi ćemo kasnije reći da se često govori o grijehu u toj poslanici također, ali nekako se najviše svodi grijeh upravo na to: mrziti brata. Sasvim konkretno ističe se biblijski primjer Kaina. Međutim, kada govorimo o kompoziciji ovoga djela i najnormalnijem susretu s tom dragom stvarnošću ljubavi, treba reći kako ova poslanica, koliko god je usmjerena na ljubav, ipak je itekako intelektualna poslanica. Rekli samo, naime, 52 puta spominje se »ljubav«, što je u pet poglavlja stvarno mnogo. Ali »spoznati«, odnosno »znati«, spominje se 40 puta. A kada dođemo do onog važnog pojma »istina«, odnosno »istinit« kao pridjev ili »istinski« kao, isto tako, izvedenica, a i u grčkom su to dvije riječi, onda ćemo naći biblijsku brojku da se ponavlja, kada to prebrojimo, »istina« plus pridjev, 14 puta, dakle dva puta po sedam. Stoga, koliko god ljubav stoji na prvome mjestu, ipak ćemo zbog pravilne uporabe dva puta po sedam, istaknuti upravo istinu i taj intelektualni dio u ovoj Poslanici, što možda u prvi mah nije najpoznatije o njoj, ali ona jest takva. Što možemo reći, koje su prve veze ove poslanice s Ivanovim evanđeljem? Evo, to je pitanje koje nam je nekako najzanimljivije. Zašto mi tu poslanicu zovemo Ivanovom? Odgovor će biti upravo ovo što pitate: na koji način? Odmah uočavamo da je način govora, stil i jezik Ivanova evanđelja vrlo blizak, preslikan, prisutan upravo u Ivanovoj poslanici. Krenuo bih od »početka«, pa bih upozorio kako se upravo ta misao: »od početka« ponavlja više puta, 4-5 puta, a znamo da Ivanovo evanđelje započinje s onim pogledom s kojim započinje i cijela Biblija. »U početku bijaše Riječ«, čitamo jako dobro poznatu rečenicu s kojom Ivanovo evanđelje započinje. A ovdje će taj izraz »od početka« biti svojevrsna metoda koju Ivan, kad piše, predlaže svojim slušateljima. Zapravo je to metoda vjernosti. »Vi ste od početka čuli i toga se držite«, odnosno cijela poslanica započinje, mi u prvom licu vidjeli smo, čuli smo ono što je od početka, to smo promatrali, naše su ruke to opipale. Vrlo brzo prepoznajemo, pa riječ je zapravo o samom apostolskom susretu s Isusom. Vjerojatno je to kad se kaže od početka, onda je identično kao kad Ivanovo evanđelje kaže u početku bijaše riječ koja je tijelom postala, a onda se obraća svojim slušateljima, vi ste od početka imali zapovijed, nije se trebate držati. Tri puta ponavlja, vi ste od početka čuli i onda još dva puta ponavlja, vi ste upoznali onoga koji je od početka. Ako bismo to prebrojali, onda bismo došli opet, što za Bibliju nije nevažno, do sedam puta ponavljanja te iste formulacije, međutim postoji još i osmi put koji se međutim tematski potpuno razlikuje, zato što govori o tome kako je đavao onaj koji od početka griješi iste riječi, ali u drugom je smislu, pa onda smijemo izdvojiti ovih sedam puta. Druga stvar koja je odmah uočljiva i koja je prisutna kao tema doista od početka poslanice kao svojevrsni glavni motiv i onda nam služi za onu takozvanu dinamiku, to jest na početku se već najavljuje, nekoliko puta se spominje, a onda se na kraju poslanice više puta vraća na to, to je tema vječni život. Za počinje već prvo poglavlje s time, spominje se u drugom i trećem, a onda se u završnom čak tri puta spominje. Vječni život to je izvorna tema, to je život koji je bio kod oca i početak koji je u prvome licu nama se je očitovao, mi vam ga navješćujemo i to je zapravo tema poslanice, mi vama navješćujemo vječni život koji je bio kod oca. Onda se vraća na to da je to ono obećanje koje nam je Bog dao, vječni život, onda isticanje suprotnosti, onaj koji mrzi brata, taj zapravo oduzima život, bratu ubojica je i on nema vječnog života. I onda se u petom poglavlju tri puta vraća na to ističući po onaj prije kako je nama Bog dao vječni život, precizira dao nam ga je u svome sinu, onda opet ističe vi kojima se obraćam, vi imate taj vječni život. Dakle to je poruka, započeo je s time, završava s time i onda daje ono što je cijela poslanica je sažeti udžbenik kršćanske vjere i može se svesti u to završno spominjanje vječnog života kada poslanica kaže Isus je Bog istiniti i Isus je život vječni. Tako smo mislim otkrili i glavnu poruku ove poslanice, Isus je naš vječni život. Kakvu ulogu ima »radost« u ovom tekstu? Kada tražimo veze sa Ivanovim evanđeljem koje u istraživanju idu dotle da ćemo naći tezu kako je čak Ivanova poslanica tekst koji prethodi Ivanovu evanđelju. Da je tu u pet poglavlja sažet ono što će biti razrađeno u Ivanova evanđelju, ja doista ne znam koliko se to može dokazati ali znam da postoji profesor Schnelle koji je jedan od autoriteta, mislim da je još uvijek to zastupa i u tom traženju veza svakako ćemo doći do jedinstvenoga izražavanja gdje se govori o tome već na početku praktički je svrha poslanice, mi vam ovo pišemo Zato da naša radost bude potpuna, da bude savršena, da čujemo te riječi, taj cilj, ta želja da radost bude potpuna, onda se odmah sjećamo pa to je izravno spomenuto upravo u Ivanovom evanđelju i samo tamo i tamo dva puta kao dio gospodinova govora kod posljednje večere i to u vrlo lijepom kontekstu. Znamo da papa Franjo započinje svoj pontifikat ističući radost Evanđelja, a to je izravno iz Ivanova evanđelja gdje gospodin praktički sažimlje sav svoj život, odnosno svoju poruku, ovo sam vam rekao zato da vaša radost bude potpuna. Možemo reći kako Isus sam ističe pa to je cilj, moja radost da bude u vama i da vaša radost bude potpuna, to je nekako središte cjelokupnog Isusovog djelovanja kako on sam to govori, a onda gdje se drugi put spominje u Ivanovom evanđelju nama još draže i za praktičnu duhovnost još milije, ako molite, molite tako, vi ćete moliti i tače molite biti uslišana, to je obećanje Isusovog, zato da vaša radost bude potpuna. Evo, to što je samo u Ivanovom evanđelju ovdje je preuzeto i još će biti ponovljeno u drugoj Ivanovoj poslanici i tu možemo svakako odmah dodati upravo u tom traženju povezanosti sa Ivanovim evanđeljem, to je osnovno misao, zabilježeno već u čuvenom prologu Ivanova evanđelja, kako je vjernicima dano da budu djeca Božja, da su rođeni od Boga. Upravo tu misao preuzima prva Ivanova poslanica kada više puta spominje poznati odlomak mi se zovemo, mi jesmo djeca Božja, a onda će istaknuti upravo to, da biti rođen od Boga, to je onaj koji čini pravdu, taj je rođen od Boga, on ne griješi, dva puta se spominje, onaj koju ljubi, taj je od Boga rođen. I onda vrlo precizno, to će biti ta dva stupa, jedno je ljubiti bližnjega, a drugo je vjera u Isusa Krista, evo tko vjeruje da je Isus Krist, to jest da je Isus Mesija, taj je rođen od Boga i onaj koji je rođen od Boga pobjeđuje svijet. Zašto kažem, to je sažeta kršćanske vjere, zato što je, evo opet, glavna misao koja očituje kakvo raspoloženje vlada i kakvo raspoloženje želi ova poslanica donijeti među ljude je, zahvaljujući Isusu, svi smo mi najbliže povezani kao braća i sestre, imamo zajedničkog Oca na nebesima, i onda je također odmah uočljivo kako ova poslanica preuzima iz istog tog Isusovog govora kod Posljednje večere kako ga opisuje Ivanovo Evanđelje, onaj poznati poziv: »Ostanite u meni!«, Isusov poziv, odnosno tumačenje, vrlo važno jer se vraća na pra-zapovijed, na početku čitamo donosite plod, budite plodni, to je prva zapovijed koji čovjek prima, a onda Gospodin tumači kako se to ostvaruje: » Tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.« Ovo ostati u njemu, ostati u Kristu, ostati u Bogu, je čak 24 puta preuzeto ili prisutno u Prvoj Ivanovoj poslanici kao očit znak povezanosti jednog i drugog teksta. A što možemo reći o tome kako tema zapovijedi povezuje Ivanovo Evanđelje i Prvu Ivanovu poslanicu? Već smo malo spomenuli kako se upravo iz Ivanova Evanđelja ovdje preuzima ona osnovna zapovijed koja je u Ivanovu Evanđelju predstavljena zapravo kao jedina Isusova nova zapovijed. To su Isusove riječi pa mi je smijemo to ponoviti jer u smislu sve ostalo je već iz svetog pisma, iz objave, a nova zapovijed je ova ljubite jedni druge. To je Kristova zapovijed koju ova poslanica dajući do znanja da je sada to živa zajednica koja sluša Isusa onda je ona pretvorena u mi ljubimo jedni druge. Opet kao dinamička nakana nešto što želimo, zapovijed koja nam je dana da ljubimo jedni druge, susrest ćemo je ukupno pet puta da se ponavlja, posebno se ističe da smo to dužni, a sjećamo se kako je sam gospodin rekao pa to je znak raspoznavanja. Budete li ljubili jedni druge, budete li imali ljubav jedni za druge, onda svijet prepoznaje da ste moji učenici. To je očito preuzeto u prvu Ivanovu poslanicu i posve je jasno da se radi i o kriteriju koji do duše nije u prvoj Ivanovoj poslanici izrijekom, dakle riječima ponovljen. Kada Isus kaže nova zapovijed onda je jasno, to više nije ono ljubi kao samoga sebe nego ljubiti jedni druge, kao što sam vas ja ljubio, dakle sasvim novi kriterij, premda ga Ivanova poslanica ne ponavlja, ali ponavlja ono što je Isus kao dobri pastir o sebi rekao, on polaže život, već smo rekli to je onda preuzeto iz desetoga poglavlja Ivanova evanđelja, evo ovdje je to u trećem poglavlju, dakle u središtu i mi smo tako dužni. Ako bismo tražili još izravne veze, onda bismo svakako se prisjetili one osnovne misli, Bog je svoga jedinorođenca poslao, to je Isus ovo tumačenje u onom čuvenom noćnom razgovoru Nikodemu, a to se ponavlja i ovdje, dakle Ivan, pisac, ponavlja to što je u evanđelju zabilježeno kao Isusova rješenja Nikodemu i onda vrlo važna i meni u nove vrijeme jako draga misao, gospodin Isus kao spasitelj svijeta, pri čemu mislim na izvodnu biblijsku riječ koju razumijemo, kozmos, dakle svemir u vremenu svijesti o ekološkoj ugroženosti, tako nam je drago ta misao koja je u Ivanovom evanđelju prisutna dva puta ili tri puta, a ovdje se ponovno preuzima, zašto kažem da je to danas jako aktualno, dakle gospodin Isus ili Bog može spasiti ono što smo mi već svojim ponašanjem u prirodi doista izokrenuli, ali Bog u svojoj dobroti može to popraviti, već smo spomenuli kako je preuzeta ta ideja zapovijedi, ali bi tu htio posebno istaknuti kako misao ili taj način izražavanja treba čuvati zapovijedi, treba čuvati zapovijedi, evo to znači povezano s Isusom, ne samo unutarnje, duhovno, nego primjena, dakle pridržavanje zapovijedi i onda opet dolazimo do uvijek iznova važne formalne, formalnog obilježja, sama riječ zapovijed će se u Ivanovoj poslanici pojaviti točno 14 puta, što ne može biti slučajnost, nego je očito odabrano, pa potvrđuje cjelovitost toga teksta. S patrom Nikom Bilićem nastavljamo razgovor o Prvoj Ivanovoj poslanici. Pater, možemo govoriti o svrsi Poslanice? Vrijedno je u svakom biblijskom tekstu pronaći, ako je to moguće, rečenicu iz samog teksta koja po onome što sadržava predstavlja glavnu poruku. Ovdje je to relativno jednostavno ako u petom poglavlju dođemo do rečenice koja glasi ove sam stvari napisao vama koji vjerujete u ime Sina Božjega i to zato da znate da imate vječni život. Evo, mislim da je ta rečenica doista, prema mom skromnom čitanju i proučavanju, glavna poruka i ako nju shvatimo, ako nju protumačimo, ako nju promotujemo, onda ćemo vidjeti da je unutra sve obuhvaćeno, ponajprije za razliku od onog uvodnog obraćanja »mi-vi«, središte Poslanice najviše ima to Ivanovo »ja«. On se obraća i onda je glavna poruka zapravo to da je Isus Sin Božji, a već smo rekli da je to jako povezano s onom osnovnom misli o vječnom životu i zapravo završetak poslanice jest, Isus je vječni život. Potvrdimo to na redovit znanstveni način tako da istaknemo kako se čak dvadeset i dva puta upotrebljava imenica Sin, ali u ovoj poslanici isključivo za Isusa kao Sina Božjega. Prema tome središnja tvrdnja koja je još jedna dodatna veza sa Ivanovim evanđeljem jer mislim da se teolozi slažu kako je glavna poruka Ivanova evanđelja, sažetak svega što on piše je Isus je Sin Božji. Isto vrijedi i ovdje, to i piše dva puta, dakle u četvrtom poglavlju i petom poglavlju se ponavlja, tako da ćemo tu misla o tome da je Isus Sin Božji, dakle tu rečenicu koja je dva puta izrečena, još ukupno deset puta naći kao ponovljenu, kao izrečenu, dakle želi se istaknuti to kako je Isus Sin Božji, dva puta se govori da je to Bog posvjedočio, ističe se kako je glavna metoda kršćanskog života vjerovati u Sina Božjega, kako u Sinu imamo vječni život i onda smo već rekli da je Sin Božji je pravi istinski Bog. I tako dolazimo ne samo do središnje poruke ove poslanice nego do onoga što rekoh, ta je poslanica sažeti udžbenik kršćanske vjere, dakle Isus Krist, istinski Bog. Možemo li postaviti pitanje tko piše poslanicu a tko su njezini primatelji? Pa to nam je nekako najzanimljivije, možda se to zapravo bi trebalo i na početku gledati, da pokušamo otkriti kako je prisutan pisac, barem na taj literalan način, dakle mi s time ne možemo tvrditi, sada mi znamo točno koji je to čovjek, ali taj Ivan o kojemu govorimo prisutan je tako da je u tekstu prepoznatljiv njegov ja. I tu ćemo opet doći do ipak jačih argumenata biblijskih kada se čak 12 puta, a to je opet biblijska brojka koja je označava nekakvu zaokruženost i cjelovitost, savršenost za svako pleme Izraelovo po jedanput, nalazi glagol pisati u jednini, u prvom licu. Šest puta je prezent, ja pišem vama, šest puta je aorist koji postoji u grčkom i u hrvatskom, dakle ja vam napisah svoje 12 puta, a onda istina već na početku susrećemo ono što sam rekao da imamo prvo je obraćanje u množini, mi vam pišemo, dakle Ivan koji se predstavlja kao pojedinačna osoba, u početku je prije svega shvaća se kao dio zajednice. Evo i njegovo isticanje na primjer, ja sam vama to napisao, ali ne zato što ne biste znali nego zato što već znate istinu, onda opet što smo već više puta ponovili, ja sam to vama napisao zato da vam bude jasno kako imate život, a ako tražimo primatelje onda ćemo ponajprije istaknuti ovo što sam već više puta rekao, na početku je obraćanje u množini, mi vama pišemo, sa željom da vi imate zajedništvo s nama, dakle ta ideja zajednice je naglašena, ti primatelji su onda više puta označeni ponajprije od drugoga poglavlja gdje se pojavljuje naslov Dječice moja. Dakle, Ivan piše svojim primateljima na onaj način kako se Isus kod posljednje večere zapravo jedan put obraća i tako vrlo ističe taj očinski odnos prema učenicima, to ćemo naći kod Ivana, dakle u prvoj Ivanovoj poslanici šest puta sve od drugog poglavlja pa onda do samoga kraja poslanice. Uz to što smo već spomenuli, ljubljeni, dakle to bi bio izričaj jednog ljubitelja koji se obraća svojim ljubljenima također šest puta pa ćemo onda reći, evo i opet se pojavljuje ta brojka 12 koja potvrđuje zaokruženost cjelovitog teksta, a u toj zajednici slušatelja možemo prepoznati, ipak nam je to važno, dakle poštuje se različitost, nisu to svi isti, nego tu su djeca, kako ističe pisac, tri puta ponavlja, tu su očevi koje smijemo shvatiti ponajprije u konkretnom smislu kao roditelji svoje djece i treba reći zapravo i majke i očevi, inače roditelji stariji, dakle starija generacija i onda se posebno ističu mladići, mislim da mi je to važno uočiti kao i inače u praktičnom crkvenom životu poštuje se taj razvoj, vjera je nešto što raste s našim životom, nije isto vjera jednog djeteta, vjera mladoga čovjeka i vjera zrele osobe. Kako je osnovno obilježe forme prve Ivanove? Pojavljuje se ona osnovica koju mi poznajemo jako dobro i u hrvatskom jeziku, iz biblijskog jezika angelo što znači javiti, navijestiti, dolazi nam izravno riječ anđeo ali i riječ evanđelje, dakle ta osnovica navijestiti spominje se točno sedam puta istina u nekoliko oblika, mi vama navješćujemo što smo vidjeli i čuli navješćujemo vama, to bi bio jedan oblik glagola, onda dva puta kao imenica, evo navještaja koje smo čuli i ona je navještaja koju ste vi čuli i onda u drugom obliku opet glagol, mi navješćujemo vama i onda, i možda zato nije to do sada u literaturi isticano, ali od istoga korijena izvodi se imenica obećanje, ono obećanje koje nam je obećao u hrvatskom jeziku je od istoga korijena izvedeno i još jedan put spominje, odnosno čak dva puta, jednom kao glagol, jednom kao imenica pa onda ukupno sedam puta kao nositelj, ono što objedinjuje cijelu poslanicu, upravo ta misao: »navještaj«, odnosno »navijestiti«. Puno ste govorili o ovim paralelama između Ivanova evanđelja i Prve Ivanove poslanice, možemo li istaknuti neke posebnosti? Ako bih htio u samoj poslanici istaknuti neke posebnosti, onda bih uočio da se pojavljuje svojevrsni okvir, tako da se govori o krvi Isusovoj u početku poslanice, to je krv koja nas čisti od grijeha, a onda se pred kraj poslanice u posljednjem poglavlju opet ističe krv Isusova, naglašavajući kako je Isus došao po vodi i po krvi, vjerojatno misleći evo na rođenje i krštenje, a onda evo na smrt, odnosno uskrsnuće, i kad se još dodatno ističe kako troje svjedoči da je Isus sin Božji: i Duh i voda i krv. Međutim, puno važnije od toga formalnog okvira koji ističe jednu važnu teološku misle o toj krv Kristova i podsjeća nas na lik apostola koji stoji pod križem i vidi kako ta krv zajedno s vodom izvire iz Srca Kristova, probodenoga, puno mi je važnije uočiti kako mi zapravo, čini mi se samo ovdje, imamo čak tri puta ponovljenu riječ »pomazanje«, po kojoj smo zapravo prema Ivanovoj teologiji mi blisko sjedinjeni, eto ako hoćemo reći izjednačeni s Kristom. To je ona riječ koja označava Mesiju. Dakle, u grčkom jeziku kada kažemo Krist, onda to znači pomazanik, odnosno u hebrejskom i aramejskom Mesija. U korijenu grčkome stoji riječ koju mi zapravo jako dobro poznajemo, to je riječ hrizma, odnosno krizma i mi je poznajemo i sakramenta potvrde, odnosno sakramenta pomazanja, ovdje će čak tri puta poslanica ponoviti, vi imate pomazanje, ono ostaje u vama, ono vas poučava. Dakle, to je jedan način kako, što je poslije u duhu poslanice, Ivan ističe tu našu blisku povezanost, i mi smo pomazanici, dakle, kao što je Isus Krist, je li tako, i mi, i od toga dolazi ona teologija, svi smo pozvani biti drugi Krist. A to nam ujedno daje i najbolje shvatiti o čemu se radi kada se zapravo susretnemo sa baš specifičnom riječju koja se ovdje u tom obliku pojavljuje u Novom Zavjetu, a to je Antikrist. I onda shvaćamo što to zapravo znači, dakle, to je protu-pomazanik, ili sasvim doslovno ovdje se to i definira. Dakle, u drugom poglavlju, u 22. retku, tu riječ koju on spominje, mislim četiri puta se spominje Antikrist, ali je sam definira tko je Antikrist. Onaj koji niječe da je Isus Krist, koji niječe, negira da je Isus pomazanik. Evo, ali ono što sam sad htio istaknuti je upravo ta misao koja je jedinstvena u Novom Zavjetu, kada se baš govori o pomazanju, koja nam onda tumači što znači riječ Krist. Kakvu ulogu ima grijeh? Ovo je poslanica, rekli smo poslanica o ljubavi, poslanica o istini i spoznanju, ali evo, čak 27 puta se spominje sam problem grijeha, dakle, očito je važan problem. Dva puta se ponavlja da Isus dolazi upravo da nas oslobodi od tog problema, a tu bih istaknuo i onu poteškoću, mi kad čitamo biblijske tekstove možemo naći na stvari koje nam u prvi mah djeluju nelogično. Naprimjer, na početku se ističe, ako bi netko rekao da nema grijeha, to je laž, a onda se poslije ističe, tko je od Boga rođen, tko ostaje u Isusu, taj nema grijeha. Dakle, malo u prvi mah, ovo djeluje nelogično, međutim, onda shvaćamo, već unaprijed se govori o tome da nas Isusova krv čisti od grijeha, pa se onda ta napetost nekako rješava, nismo mi bezgrešni, nego gospodin nas oslobađa od toga, ali je posebno vrijedno uočiti kako se samo ovdje, u cijelom Novom Zavjetu, upotrebljava ta teološka riječ, što onda bi ipak značilo da je taj tekst malo kasnije napisan, grčka riječ koja znači »pomirnica«, Isus Krist kao žrtva pomirnica. Mi smo razgovarali o puno tema, ali za kraj, je li nam preostala još možda neka važna tema? Evo ja bih sažeto rekao kako glavna stvar koja se ovdje ističe, rekli smo život vječni se proteže kao osnovna tema i dinamika, a na onaj način da se govori u prvom licu, ovdje se ističe to kako je život se očitalo i to je ono što cijela zajednica je doživjela. Posebno se od početka naglašava, što je također povezano s Ivanovim evanđeljem, kako je Bog svjetlost i to je sadržaj te prve objave. Rekli smo već kako je osnovica kršćanske vjere i duhovnosti, jedno je vjerovati u Isusa, drugo je ljubiti brata, ljubiti bližnjega i to su ta dva zadatka koje on daje, ne griješiti, odnosno ljubiti brata i to je pomalo jedno te isto, dakle grijeh jednako mrziti brata. Poslanica također šest puta upotrebljava glagol, šest puta imenicu koja označava svjedočenje, pa onda imamo i opet tu potvrdu konstrukcije, potvrdu kompozicije jer se dvanaest puta upotrebljava svjedočenje. Kada pak govorimo o suvremenoj europskoj duhovnosti u kojoj je sv. Ignacije posebno omiljen, onda treba reći pa sama ideja razlučivanja i razlikovanja duhova je povezana sa sv. Pavlom, ali se ovdje baš izričito govori, to je Prva Ivanova poslanica koja govori o tome da treba provjeravati duhove, jesu li od Boga ili nisu i opet imamo fenomen da se »duh« čak dvanaest puta spominje, što je još jedan dokaz za okruženog doista i umjetnički i teološki promišljenoga teksta koji imamo upravo u Ivanovoj poslanici. Pater, hvala vam puno! Jako mi je drago što smo imali prilike ponovno pogledati, nadam se i nahraniti se i napojiti dušu na ovome tekstu koji nam je drag, koji nam je poznat, koji nam je blizak, a zahvaljujući suvremenoj tehnici veselim se da su s nama bili i svi slušatelji i svi gledatelji na svim platformama u domovini i po cijelome svijetu. Bio je ovo »Cardoner« emisija Zajednice kršćanskog života. S patrom Nikom Bilićem razgovarali o Prvoj Ivanovoj poslanici i, kao što je pater rekao, nadamo se da smo unijeli novo svjetlo u već poznati tekst. Ja sam Anđa Jakovljević. Srdačan pozdrav do sljedećeg susreta.