Gospodar naš dolazi (Mt 24,37-44)

Our Lord is coming. The first candle we lit announces the joyful news. On the first Sunday of Advent, we listen to the Gospel which begins with a warm, friendly conversation. Jesus, before his crucifixion, finished teaching in the temple and went to the Mount of Olives. The disciples approached him and asked about his coming. The conversation with Jesus is prayer. The world is heading towards its end, but the prophecy tells us about the unity and the temple on the highest mountain. Our days bring fundamental repair. God's house will be in its rightful place. We, God's people, will be encouraged to spread the message. The Romans, too, are free from the fear of destruction. Salvation is near. The Lord is coming. We need to be prepared. Jesus warns us about our behavior and urges us to be alert. The Gospel in Advent announces the divine solution to all our problems. We don't know when the master of the house will come, but we must be Gospodar naš dolazi Cijeli naš život obilježava isčekivanje, a prva svjeća koju smo zapalili objavljuje radosnu vijest. Naš gospodar dolazi, dolazi onaj sudac, koji ima vlast presuditi mir međunarodima, dolazi da se njime zaodjenemo, da hodimo u njegovoj svjetlosti. Na prvu nedilju došašća slušamo evanđelje iz poglavlja koje na početku ocrtava topao prijateljski razgovor. Isus učitelj prije svoje muke dovršio je poučavanje u Jeruzalemskom hramu, izišao je iz grada i prešao na Maslinsku goru. Prilaze mu učenici i pitaju o njegovu dolazku. Biblija u latinskom prijevodu našega svetog jeronima kaže adventus, dolazak. Učenici pitaju koji je znak tvojega adventa? Isus im odgovara. Razgovor s Isusom je molitva. Znamo fiziku koja nam govori o entropiji, sva priroda, sav svemir ide svome kraju. Jesen nam to živo oslikava, grane su gole, temperatura pada, magla se s kišom druži, na tlu trulež i mala močvara, dan siv i tmuran. Slušamo o zagađenju okoliša, o klimatskim promjenama, o našem prekomjernom iscrpljivanju zemlje, o sveskupnim energentima, sjećamo se grozote gladomora u Ukrajini, ali slušamo i da se ta draga zemlja Ukrajina, koja je nemilice okupirana, već dugo sama muči sa silnom korupcijom. Naš vlastiti organizam, kada dođu godine, jasno nam najavljuje kraj svojih sila i put u grobnu jamu. Što više i kad slušamo o Biblijskoj apokalipsi, po naravi prvo mislimo na strahote i propast kao primjerice za Noina potopa, ta koju sam učitelj Isus govori. Ali gle, proroštvo koje nam Izaia bilježi zajedno s prorokom Betlehem a Mihejem, postupa suprotno. Ne opisuje raspadanje, nego hram na najvišoj gori i zajedništvo svega svijeta. Kraj naših dana donosi temeljni popravak. Boži dom dolazi na pravo mjesto, stoji kao vrhovna vrednota, jedino se Bogu doista vrijedi klanjati. Tada će čak i poganski svjetski narodi priznati Boga Jakovljeva, prepoznaće da je od njega pravi zakon svijeta pouka za život. Što više mi sami, boži narod, obodreni i osokoljeni takvim primjerom obrađenih pogana, uslobodit ćemo sami sebe poticati, kao ono stvoritelj koji na početku veli, hajde, načinimo čovjeka, hajde, u gospodnjoj hodimo svjetlosti. I rimljani po apostolskom ohrabrenju slobodni su od starih i novih mitova o nekoj propasti prema kojoj idemo. Apostol kaže, spasenje nam se približava, nesmaknuće svega svijeta. Iz iskustva znamo, kad svane dan, odjevamo se. Odjelo koje apostol predlaže, jest Isus, za takvo odjelo vrijedi biti budan, s takvim odjelom bit ćemo pripravni za dan koji počinje. Dolazi gospodar, gazda dolazi, znamo taj osjećaj, stiže šef, načelnik, on bira čast koju on hoće. O tome Isus govori učenicima. Jesmo li mi ljudi koji imaju problema s opijanjem, bančenjem i prekomjernim jedenjem? Zarobljavaju li nas priležničke veze, drži li nas glud i razvrat, koliko ima među nama svađe i ljubomore? Zaobilazim li ja bližnjega bez pozdrava, bez riječi, ne progovaram, ne odgovaram, diplomatski uzvišen i suzdržan, čuvam ledenu tišinu i vanjsku formu, ili to moja poruka o neriješenim teškoćama koje se među nama gomilaju? Evangelje u došašu najavljuje sve to božansko potpuno rješenje. Učitelj Isus upozorava da u nojino doba ljudi uopće nisu bili svjesni, samo je došao potop kataklizma, piše Matej, koja ih je sve odnijela, smaknula. Ništa nisu primječivali, jer im je sva misa obila samo zloća, sva zemlja bila je ispunjena nasiljem. Tom prijetičom uspomenom s početka Biblije, Isus se služi da najavi svoj dan. Sluga ne zna kad će doći gospodar kuće, domačin, kojemu treba položiti račun o svom upravljanju, doista ne znamo. Ali razlika je bitna, opći potop odnosi sve ljude, a kod Isusova adventa jedna se osoba uzima, druga se ostavlja. U jeziku Evanđelja to je očevo dijelo, otac će me ili uzeti ili ostaviti. U čemu je stvar, što je zapravo bolje, biti uzet ili biti ostavljen? Velika razlika zacijelo je u tome, da prepoznamo, pa to je On, naš gospodin, ti dolaziš, moj gospodine. Dolazi vječni bog, sin, koji je htio postati sin čovječi, naš brat, neka dođe, zapalili smo prvu svijeću i bdijemo, neka samo dođe kradljivac sveti božanski i neka prokopa sve zapreke do korablje našeg života, neka probije sve temelje, tako da cijela naša kuća bude njegova. Sada i za uvijek!